San ne poznaje granice

Ismail ima petnaest godina. Rođen je u malom selu u Egiptu, daleko od svjetala Kaira i turističkog sjaja piramida. Turisti nikada ne vide drugu stranu te zemlje – barake bez struje, djecu koja rade umjesto da idu u školu, majke koje svako jutro mole Boga da im djeca prežive dan.

"Moj otac je radio na građevini. Jednog dana pao je s petog sprata i poginuo. Niko nikada nije odgovarao. Imao sam deset godina." – prisjeća se Ismail. Njegova majka, higijeničarka, vraćala se kući s ranama na rukama. Nikada nije rekla da je umorna, samo bi ga pogledala i tiho šapnula: "Moraš otići. Ovdje nema života."

Kao najstariji od troje djece, Ismail je napustio školu s jedanaest godina. Počeo je raditi kao trgovac, ali novac je jedva bio dovoljan za hljeb. Sve češće su mu se vraćale majčine riječi: "Ovdje nema nafake."

I krenuo je.

"Krenuo sam kroz pustinju, sa ruksakom i fotografijom porodice u džepu." Put preko Libije bio je mučan. Noći je provodio u hladnim hangarima sa stotinama drugih izbjeglica. Granice je prelazio skriven ispod cerada kamiona, pješačeći satima i danima bez hrane i vode.

Na tom putu, djeca poput Ismaila suočavaju se s nizom ozbiljnih izazova. Umjesto sigurnog djetinjstva, često ih dočekuju dani obilježeni iscrpljenošću, glađu i strahom. Bez pristupa obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i osnovnoj sigurnosti, ona postaju laka meta za različite oblike iskorištavanja, uključujući prisilan rad i trgovinu ljudima. Njihovi snovi o boljem životu često se lome pod teretom neizvjesnosti i opasnosti koje prate svaki njihov korak.

Na kraju je stigao u Bosnu i Hercegovinu, u prihvatni centar Ušivak, gdje ga je dočekao World Vision tim koji pruža kontinuiranu, 24-satnu zaštitu i podršku djeci bez roditeljske pratnje. U okviru početnog prijema, Ismail je informisan o svim dostupnim servisima i aktivnostima u kampu, uključujući kreativne radionice, edukativne sadržaje i načine na koje može učestvovati u njima. Također mu je objašnjeno kako može dati svoje mišljenje, iznijeti primjedbe ili podijeliti prijedloge putem formalnog mehanizma za povratne informacije. 

Potom, Ismailu je dodijeljen staratelj, osoba koja predstavlja njegov najbolji interes u svim postupcima i odlukama koje se tiču njegovog života i budućnosti. Staratelj ga je pratio kroz cijeli proces registracije, osiguravajući da Ismail ima pristup obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti, psihosocijalnoj podršci i pravnoj pomoći, te ga informisao o pravima i mogućnostima koje mu stoje na raspolaganju. Staratelj je bio i njegova stalna tačka oslonca, neko kome se mogao obratiti za savjet, zaštitu ili podršku u svakodnevnim izazovima. Zahvaljujući kombinaciji stalne stručne brige, podrške staratelja i jasno prenesenih informacija, Ismail se po prvi put nakon dugog i neizvjesnog puta osjetio sigurno, informisano i uključeno.

"Prvi put nakon dugo vremena, osjećam se kao dijete. Imam kome da se obratim. Siguran sam." – kaže. 

Danas dane provodi učeći engleski i igrajući fudbal. Kad crta mapu Evrope, uvijek zaokruži Italiju. Na pitanje zašto, odgovara: "Tamo ne idem da pobjegnem. Tamo idem da živim."

Njegov najveći san je da jednog dana nazove majku i da ona, kroz suze radosnice, može reći: "Moj sin je uspio."

"Iako sam prošao kroz mrak, još uvijek vjerujem u svjetlo. Vjerujem da negdje postoji dom u kojem se ne bojim zaspati. Dom u kojem ne brojim zalogaje, već snove. Dom dovoljno velik da bude moj, majčin i dom moje braće."

Ismail zna da njegov put još nije gotov. Ali nastavlja. Korak po korak. Svaki taj korak nosi jedno ime – ime sna koji prelazi sve granice. U toj tihoj borbi, servisi i podrška koje posjećuje i prima u prihvatnom centru postaju njegovo sidro. Informisanost, sigurnost i stalna podrška staratelja i stručnih timova ne samo da mu pomažu da se nosi s prošlošću, već ga osnažuju za ono što dolazi. Nastaviti pružati ovakvu vrstu zaštite djeci u pokretu ostaje od suštinske važnosti, jer upravo kroz takvu podršku oni ponovo uče vjerovati sebi, drugima i budućnosti.