Khan: “Sazrelo je vrijeme da BiH bude jedna od prvih zemalja na Balkanu bez djece u institucijama”

Kakve utiske nosite s vaše trodnevne posjete Bosni i Hercegovini?

Ono što me je najviše impresioniralo, jeste entuzijazam ljudi i njihova opredijeljenost za zastupanje dječijih prava. Bilo da sam razgovarala sa ljudima iz lokalnih zajednica, ljudima koji su upravljali kampovima za izbjeglice i migrante ili sa pratnerima - predstavnicima vlasti i drugim ljudima, osjećala sam tu velike predanost da se osigura da Bosna i Hercegovina stvori najbolje mogućnosti za svoju djecu. Ove godine obilježavamo 30. godišnjica Konvencije o pravima djeteta. To daje priliku da se napravi presjek i vidi šta se može uraditi kad svi rade zajedno.

U privremenom prihvatnom centru Ušivak kod Hadžića imali ste priliku susresti se s djecom i članovima njihovih porodica, kako vam izgleda ono što ste tamo vidjeli?

U Ušivku sam vidjela prilično dobro organizovan sistem. Vidjeli smo da su postavili toalete, tuševe, da postoji kutak za djecu, gdje djeca mogu učiti i igrati se, kao i pristup psihosocijalnoj podršci; da postoji centar za majke i bebe za majke sa bebama, koji pomaže u brizi o malim bebama i pružaju savjetovanje i podršku za dojenje beba te pristup osnovnim higijenskim artiklima, što je u ovom trenutku izuzetno važno, jer kada su djeca u pokretu, ona su najugroženija. Mislim da je u kampu gužva i da če uskoro biti potrebno naći rješenje za jačanje kapaciteta za smještaj ljudi koji dolaze u Bosnu i Hercegovinu. Sve u svemu, bila sam impresionirana predanošću i načinom na koji je kamp vođen.

Kako vam se čini situacija kad su u pitanju migranti i izbjeglice u BiH u odnosu na situaciju u regiji i ostatku Evrope?

Bosna i Hercegovina ima mnogo manji broj, od oko 30.000 ljudi od početka 2018. godine, ljudi koji su kumulativno prolazili kroz zemlju a tranutno oko 6500 izbjeglica i migranata. Kada pogledamo druge zemlje u regionu Evrope i Centralne Azije, one su imale daleko veći priliv u dužem vremenskom periodu, ali problemi ostaju isti. Kako ćemo osigurati da djeca i maloljetnici bez pratnje dobiju zaštitu; da dobiju odgovarajuću procjenu starosti; da dobiju pravu vrstu podrške i savjetovanja? Drugo, kako da podržimo majke sa malim bebama kako bi dobile prave informacije o ishrani beba? Treće, kako ćemo osigurati, da djeca koja će ostati nekoliko mjeseci mogu da pristupe učenju i da se integriraju u škole, te da dobiju zdravstvene usluge koje su im potrebne. Zaista je potreban model koji objedinjuje cjelokupni pristup Vlade kako bi se stvorio pravi odgovor. Za sad smo najbolje djelovanje mogli primjetiti kod Ministarstva unutarnjih poslova koje sarađuje s Ministarstvom zdravstva i obrazovanja, te Ministarstvom socijalne politike. Tako da je potreban nacionalni pristup kako bi se odlučilo kako rješavati ova pitanja na koordiniran i komplementaran način.

Susreli ste se sa učenicima, nastavnicima i roditeljima u dvije škole u Sarajevu, jednom koja je uspješno uključila djecu s poteškoćama u sve aspekte školskog života, i drugu gdje djeca migranata i izbjeglica idu zajedno sa svojim vršnjacima. Mogu li ovi primjeri pozitivne prakse imati pozitivan uticaj na širu zajednicu, i na koji način?

Škole su me zaista dirnule iz dva razloga. Prvi je taj da djeca sa poteškoćama u učenju i oštećenjem sluha imaju posvećeno savjetovanje koje im se pruža kako bi se integrisali u školu. Drugo, intregisanje ove djece u škole gradi osjećaj razumijevanja različitosti i prihvatanje različitosti. To je ono što je vrlo važno među nastavnicima, učenicima, roditeljima, jer na kraju moramo zapamtiti da je dijete dijete i da svako dijete treba imati priliku da raste, uči i cvjeta. Kad sam vidjela djecu migranata i izbjeglica, koja su bila u školi, koja nisu govorila ni jedan jezik koji se govori u Bosni i Hercegovini, prepoznala sam suosjećanje, predanost i potencijal koje su nastavnici vidjeli za ovu djecu da nauče pjesme, kulturu... Pod jednim je krovom jedan inkluzivni set obrazovanja koji je jednak za svu djecu. Mislim da je to prilika koja je pokazala da je u BiH moguće da se izgradi prihvatanje inkluzije i sposobnost da se izgradi inkluzivno društvo, koje je potrebno u ovoj zemlji.

Učestvovali ste u prezentaciji aplikacije “Moj kalendar imunizacije” održanoj u Zgradi UN-a u Sarajevu. Na koji način ova aplikacija može pomoći poboljšanju obuhvata vakcinacijom?

Više informacija roditeljima daje više snage koju imaju u svojim rukama da bi donijeli informirane odluke, a to je nevjerovatno važno. Ako znam i ako mogu da registrujem datum rođenja, ako mogu da dobijem obavijest o tome kada moje dijete treba da bude vakcinisano, to jasno pokazuje da imam odgovornost, da znam gdje da odvedem svoje dijete, da znam da će vakcina biti dostupna i da znam da će moje dijete biti sigurno, jer je kvalitet te vakcine testiran. Vakcinacija je jedan od najboljih načina za zaštitu djece mlađe od pet godina, tako da mislim da što više informacija pružamo roditeljima, koje su im potrebne i što bolje ih informišemo o tome kada i gdje trebaju ići, to će više roditelja napraviti pravi izbor, a to je vakcinisati svoje dijete.

Obuhvat vakcinacijom u BiH na opasno je niskom nivou i imamo epidemiju morbila. Šta vlasti mogu i moraju uraditi da se obuhvat popravi i da se spriječe teže posljedice i šta svaki roditelj treba da ima na umu kad donosi odluku hoće li ili neće vakcinisati dijete?

Mislim da ima nekoliko ključnih stvari. Jedna je osigurati se da kada se dijete rodi, da se odmah roditeljima obezbijede informacije o važnosti vakcinacije. Kada dijete ima pregled kod ljekara, pedijatri moraju govoriti o važnosti vakcinacije. Druga je dostupnost vakcina i veća svijest javnosti o važnosti vakcinacije. Treće, mislim da trebamo staviti moć u ruke roditelja, da vakcinišu svoju djecu. Četvrto, treba koristiti priliku u školama i identificirati djecu koja su vakcinisana, onu koja nisu i kojima će vakcinacija biti potrebna. Ali zaista, zaista moramo prepoznati tu djecu prije nego što navrše pet godina, tako da imaju puni antigen i potrpunu pokrivenost vakcinacijom u prvih pet godina života.

Kakva je situacija u BiH u odnosu na regionu Evrope i Centralne Azije u kojem djelujete?

Mislim da BiH ima mnogo niže stope od mnogih zemalja u regionu. U Centralnoj Aziji ćete vidjeti da su stope vakcinacije veoma visoke. U regionu su ponekad nacionalni prosjeci jako visoki, ali postoje mnoge razlike na nivou same države. Dakle, naš cilj i cilj regiona je da ponovo uspostavimo nivo imunizacije od 95 odsto na nacionalnom nivou i najmanje 80 odsto pokrivenost u svakom dijelu zemlje. To je jako važno ako želimo da spriječimo širenje bolesti koje se mogu sprečiti vakcinacijom. Dakle, u našem regionu, Centralna Azija ima najvišu stopu. Ovo je jako važno ako želimo da spriječimo širenje bolesti koje se preveniraju vakcinama.

Učestvovali ste na Konferenciji o pravu svakog djeteta da odraste u brižnom porodičnom okruženju. Šta mislite da vlasti ove zemlje trebaju učiniti kako bi se osiguralo da najrtanjivija djeca ostvare svoje pravo da odrastaju u toplom porodičnom okruženju i da nijedno dijete ne ostane po strani?

Mislim da Bosna i Hercegovina ima veliku priliku. Trenutno samo 750 djece boravi u institucijama. Mnoga od ove djece su djeca sa poteškoćama u razvoju. Ako postoji mogućnost da se pruži prava vrste brige i podrške porodicama, naprimjer - rano otkrivanje djece sa poteškoćama u razvoju, intrevencija i pravilno sumjeravanje djece s poteškoćama, podrška tim zajednicama i porodicama za brigu o djetetu, prevencija napuštanja djece, što je izuzetno važno i to znači da socijalni radnici rade zajedno sa zdravstvenim radnicima kako bi se osigurala prava vrsta podrške za porodice. Novčana pomoć i novčana sredstva za ugrožene porodice je bitna, jer tako porodice ne bi bile primorane da odustanu od svog djeteta. Sve su to elemetni pomoći koji mogu pomoći Bosni i Hercegovini da dostigne nivo gdje ne bi bilo djece koja borave u institucijama. Također je činjenica, da je zakon o hraniteljstvu usvojen i da postoji veliki interes za hraniteljstvo i da je sad već više od 580 djece u hraniteljstvu. Zato mislim da postoji prilika da Bosna i Hercegovina bude jedna od prvih zemalja na Balkanu bez djece u institucijama.