Povratak u gnijezdo: priča o domu, pripadanju i hraniteljstvu

U jednom stanu u Sarajevu dani protiču uz školske torbe, crteže razasute po stolu, dječiji smijeh i večernje rutine koje polako postaju dio zajedničkog života. Na prvi pogled, to je svakodnevica kao i mnoge druge. Ali iza nje je malo drukčija priča. Priča o tome koliko djeci znači da odrastaju u sigurnom, toplom i podržavajućem porodičnom okruženju.

Elma i Asmir su prije dvije godine otvorili svoj dom za četvero djece, braću i sestre koji su od ranog djetinjstva bili bez roditeljskog staranja i odrastali u domu za djecu bez roditeljskog staranja. Njihova priča pokazuje kako hraniteljstvo može promijeniti život djeteta, ali i obogatiti život cijele porodice.

Za hraniteljstvo su saznali sasvim slučajno, preko Asmirovog kolege s posla koji je i sam bio hranitelj. Taj razgovor bio je dovoljan da Elma i Asmir počnu ozbiljno razmišljati o toj mogućnosti, a vrlo brzo su odlučili da i sami krenu tim putem.

Nakon obuka i procjene podobnosti, u njihov dom stiglo je četvero djece: Sara*, Izo*, Aja* i Ado*. Kao braća i sestre, imali su priliku da ostanu zajedno, što je jedan od ključnih principa zaštite djece kada izdvajanje iz biološke porodice nije moguće izbjeći.

Prvi dani u novom domu

Prvi dan nije bio lak. Ado, najstariji, plakao je i želio se vratiti u dom. Prije dolaska u hraniteljsku porodicu, djeca su neko vrijeme bila razdvojena, a njemu je ta promjena posebno teško pala.

I dok je Ado plakao, Izo je iskoristio priliku. Okrenuo se Asmiru i upitao: „Ako se Ado vrati u dom, mogu li ja dobiti njegove igračke?“

Asmir se i danas s osmijehom sjeća tog trenutka. U toj dječijoj rečenici, izgovorenoj usred suza i neizvjesnosti, već se naziralo da će među njima nastati odnos pun bliskosti i povjerenja.

Nakon samo jednog razgovora s Adom, direktorica Centra za socijalni rad uspjela je da ga umiri i vrati mu osjećaj sigurnosti.

Danas, dvije godine kasnije, djeca zovu Elmu „mama“, a Asmira „babo“. I to ne zato što su im tako rekli, nego zato što ih tako osjećaju.

Kako je dom postao porodica

Kada su Elma i Asmir odlučili da postanu hranitelji, nisu odmah rekli svojoj rodbini. Čekali su dok djeca nisu stvarno došla.

„Znali smo da će biti pitanja i čuđenja“, kaže Elma. „Nismo htjeli da najavljujemo prije nego što je postalo stvarno.“

Najteže je palo Elminoj mami, nani koju djeca danas obožavaju. Ne zato što joj se nije dopala njihova odluka, nego što joj nisu odmah rekli. Kada je čula vijest, nije razgovarala sa Elmom mjesec dana. Ali svakog dana je dolazila i brinula o djeci.

„Ljutila se, ali je svejedno svaki dan dolazila da skuha ručak i provjeri jesu li svi jeli“, kaže Elma kroz osmijeh. 

Podrška koja pravi razliku

Elma i Asmir su oboje zaposleni. Kada su djeca došla, trebalo im je vrijeme da se prilagode, jedni na druge, na školu, na nove rutine. Ali zakon u Bosni i Hercegovini ne predviđa roditeljsko odsustvo za hranitelje. Elmin poslodavac je izašao u susret i dobila je bolovanje.

„Nije to bilo roditeljsko odsustvo“, kaže Elma. „Ali pomoglo je. Međutim, šta je sa onim hraniteljima koji nemaju razumijevanje na poslu?“

Iskustvo ove porodice pokazuje koliko je podrška važna u prvim mjesecima hraniteljstva, od stručne pomoći do fleksibilnosti na radnom mjestu. Kada sistem odgovori na vrijeme, djeca i hranitelji lakše grade osjećaj sigurnosti i povjerenja.

Ptica vraćena u gnijezdo

Elma i Asmir prošli su obuku za hranitelje, koja je važan korak u procjeni spremnosti porodice da odgovori na potrebe djeteta. Kvalitetna priprema pomaže budućim hraniteljima da razumiju svoje uloge, prava djece i podršku koju mogu očekivati od sistema.

„To je prvi filter“, objašnjava Asmir. „Ljudi ne razumiju da dijete u hraniteljskoj porodici uvijek može biti vraćeno biološkoj porodici, ako se situacija tamo popravi. I da hraniteljstvo prestaje kad dijete napuni 18 godina. Nekima to teško padne.“

Djeca su vedra, radoznala i otvorena. Puno pričaju, igraju se, grle i s lakoćom pokazuju koliko su se vezala za svoj novi dom.

Aja pokazuje svoje crteže i uredne školske sveske, te s ponosom priča ko od njih zna plivati, ko još uči i kako pomažu mami i babi u svakodnevnim obavezama.

Sara je istovremeno nježna i organizovana djevojčica, uvijek spremna s odgovorom i osmijehom. Voli da se dotjeruje, lijepe haljine i nakit. Kao u nekoj pjesmi, mama joj pravi naušnice od trešanja.

Izo rado priča o životinjama koje su vidjeli na selu i u zoološkom vrtu, a posebno o jednoj situaciji koja je na njega ostavila snažan utisak.

„Šetali smo šumom s babom“, počinje Izo, očiju širom otvorenih. „I babo je našao jednu malu pticu. Bila je ispala iz gnijezda. Bila je jako mala. I babo se popeo na drvo i vratio pticu nazad u gnijezdo.“

U toj jednostavnoj priči ogleda se koliko djeci znači osjećaj sigurnosti, pripadanja i povratka u porodično okruženje.

Mjesto u školi, mjesto u zajednici

Elma kaže da se najviše plašila kako će djeca biti primljena u školi. Bojala se diskriminacije, vršnjačkog zadirkivanja, svega sa čim se djeca mogu suočiti. Ali nije bilo razloga.

Djeca su se dobro uklopila u školu i među vršnjake, što potvrđuje koliko su podržavajuće zajednice, uključujuće škole i okruženje bez stigme važni za njihov razvoj i osjećaj pripadanja.

Zašto hraniteljstvo mijenja živote

UNICEF u Bosni i Hercegovini zagovara da svako dijete ima priliku odrastati u porodici, uz podršku koja je potrebna djetetu i hraniteljima. Kada to nije moguće u biološkoj porodici, hraniteljstvo može pružiti sigurnost, kontinuitet i osjećaj pripadanja koji su djeci potrebni da rastu i napreduju.

Zato je važno da više porodica dobije informacije, podršku i ohrabrenje da razmotri hraniteljstvo, kako bi što više djece imalo priliku odrastati u porodičnom okruženju.

Ovakve priče ne nastaju slučajno. One su rezultat sistemskog rada, jačanja usluga podrške porodici i jasnog opredjeljenja da institucionalizacija djece nije rješenje. UNICEF u Bosni i Hercegovini, uz podršku Evropske unije i zajedno s partnerima, zagovara prevenciju izdvajanja djece iz porodice, razvoj hraniteljstva i podršku djeci da odrastaju u svojim zajednicama.

Jer svako dijete treba zagrljaj u koji se vraća, mjesto kojem pripada i porodicu koju može zvati svojom.

Ako želite saznati više o hraniteljstvu, obratite se nadležnom centru za socijalni rad i informišite se o mogućnostima da pružite dom djetetu kojem je potreban.

* Imena djece su promijenjena radi zaštite njihove privatnosti.