“Ako samo promatraš, kao da zlostavljaš”

Na nedavno održanom Trećem internacionalnom i interdisciplinarnom kongresu dječije i adolescentne psihoterapije “THINK ABOUT YOUth” u Sarajevu prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander govorila je i na temu “Zlostavljanje i zanemarivanje: Kako prepoznati i pristupiti kada se dijete povjeri?”. Klinička psihologinja, integrativna psihoterapeutica za djecu, adolescente i odrasle, stalna sudska vještakinja za zlostavljanu i traumatiziranu djecu u intervjuu za Unicef govori o tome kako prepoznati da je dijete zlostavljano, na šta sve obratiti pažnju, ulozi vrtića i škole u prevenciji i otkrivanju zlostavljanja, te kada je potrebno zatražiti stručnu pomoć. Skreće pažnju da je zlostavljanje djece prisutno, i da su oko 90 posto seksualnih zlostavljača djeci vrlo dobro poznate osobe. Dijeli neke od detalja iz dugogodišnje prakse tokom koje se bavi zaštitom djece, njihovog mentalnog zdravlja i njihovih prava. Osnivačica je savjetodavne linije za zlostavljanu i zanemarenu djecu “Hrabri telefon” u Hrvatskoj, te govori i o tome zbog čega su savjetodavne linije za pomoć i podršci djeci, kakva je i “Plavi telefon” 080 05 03 05 u BiH, vrlo važna karika zaštite djece u našem društvu.

Predavanje ste fokusirali na stručnu publiku, ali, šta na ovu temu možete poručiti roditeljima?

Važno je da roditelji znaju da se zlostavljanje događa, da znaju da fizičko zlostavljanje-fizičko kažnjavanje djeteta neće naučiti dijete razlikovanju dobrog od lošeg, nego će mu samo pokazati što je loše. I, nešto što roditelji često misle jeste da se seksualno zlostavljanje događa izvan obitelji. Uče djecu kako ne razgovarati sa strancima i ne dati povjerenje strancu, ali bi trebali znati, i to se dosta javno i komunicira, da su zlostavljači najčešće u obitelji, u krugu bliske rodbine i bliskih prijatelja. Oko 90 posto seksualnih zlostavljača su djeci vrlo dobro poznate osobe: Jedna trećina su unutar uže obitelji, do 50 posto šira obitelj, i ostatak do tih 90 posto su bliski prijatelji obitelji. Znači, tek 10 posto djece je zlostavljano od strane nepoznatih osoba.

Kako se u takvoj situaciji postaviti prema djeci. Čemu ih trebamo učiti?

Djecu je važno učiti već u predškolskoj dobi koji su intimni dijelovi tijela koje im samo smije dirati mama kad ih kupa i doktor kad ih pregleda, sve ostalo nikome pokazivati, i niko ih dodirivati. Bitno je da djecu već od predškolske dobi učimo takozvanim pravilima seksualnog ponašanja, isto tako treba da ih učimo da nije u redu udarati druge, i naravno nije u redu udarati dijete da bismo mu to pokazali, jer dijete gleda nas, i uči od nas. Mislim da su roditelji danas zbunjeni, da ne znaju kako postaviti granice, pa onda postavljaju granice batinama što može prerasti u fizičko zlostavljanje djeteta. Ono što roditelji još moraju znati da ne treba raditi, a rade to nekada u najboljoj namjeri, to je da posramljuju dijete. Kažu “sram te bilo, kako se možeš tako ponašati?” ili “ti si mene osramotio”, i mislim da je doista važno da roditelji znaju da se riječi koje uputimo djetetu duboko ukorijene u njihovim srcima i dušama, i to nose kasnije u odraslu dob što značajno djeluje na to kakve osobe postaju.

Kazali ste na predavanju da je potrebno od 10 do 16 godina da dijete-žrtva seksualnog zlostavljanja progovori o tome i da se povjeri. Zašto djeca šute?

Seksualno i fizički zlostavljana djeca se često osjećaju stigmatizirano, povlače se još više u sebe, još više šute o tome, i ne žele progovarati. Djeca šute zato što se boje da će oni razoriti obitelj, i vrlo često to dožive da im mama kaže, ako je tata zlostavljač, “vrati mi tatu iz zatvora, ti si mi razorila obitelj”. Djeca šute iz straha od osvete, boje se da će se njima nešto dogoditi, ili nekom njihovom bliskom prijatelju. Djeca šute zato što ne znaju na koji način bi o tome govorili, znaju da će se više vjerovati odrasloj osobi nego njima, i zato je vrijeme od momenta kada se zlostavljanje događalo, do momenta kada se žrtva povjeri, 10 do 16 godina. Najčešće ih pitaju “Zašto nisi prije rekla?”, evo, ja sam u prethodnom odgovoru kazala zašto.

Kako onda potaći odrasle da ne šute o zlostavljanju, i kome da se na koncu zlostavljano dijete obrati, posebno ako su zlostavljači najčešće ljudi iz najbliže okoline djeteta od kojih bi dijete očekivalo zaštitu?

Najgore je kada je dijete zlostavljala osoba koja mu je istovremeno i skrbnik, neko ko o njemu treba brinuti, i to je užasan osjećaj izdaje. Zato je bitno s djecom raditi i reći im “ne trebaš trpiti, ne trebaš šutjeti, povjeri se odrasloj osobi od povjerenja”. To ne mora uvijek biti teta u vrtiću, nastavnik ili psiholog, to može biti kuma, može biti tetka, zato je bitno raditi s djecom na tome ko su im osobe od povjerenja, i što trebaju napraviti i kako reagirati ako se nešto tako događa. A roditelji, važno je da budu svjesni, i s njima treba raditi, povećavati javnu svijest o tome koliko je zlostavljanje često, i koliko je često u obitelji. I treba da promatraju djecu. Ako vide da se dijete počinje čudno ponašati, ako vide da dijete ne želi nekome dati pusu za laku noć, da ne želi s nekim ostati u društvu, vidjeti šta se događa i da li nešto leži iza toga. Ono od čega najčešće okreću glavu je seksualno zlostavljanje, jer nama je teško vjerovati da djeca na taj način pate. I onda sebe štitimo tako što okrećemo glavu i ne želimo vidjeti da djeca pate, jer ako vidimo da pate, onda nešto moramo i poduzeti.

Kakva je uloga vrtića, škole i drugih obrazovnih institucija u prevenciji i otkrivanju zlostavljanja?

Uloga škole i vrtića je velika. Posebno je važno u vrtiću, adekvatno njihovim znanjima i razvojnom stupnju, djecu upozoriti, a da ih se opet ne prepadne, koji su dodiri neprimjereni, a koji su dodiri u redu, koji su dodiri zdravi, a koji nezdravi, koja je dobra tajna, a koja loša. A u osnovnoj školi, mislim da bi stvarno trebalo uvesti temu kako zaštititi sebe i temu empatija u školi, da bi se izbjeglo ne samo nasilje i vršnjačko nasilje, nego i da bi se djeca učila kako sebe zaštiti od svih oblika zlostavljanja. Mislim da je to puno važnije na satu razredne zajednice, nego brojati opravdane i neopravdane sate.

Istakli ste na predavanju i da stručne osobe nerijetko oklijevaju da prijave slučajeve zlostavljanja. Koliko je potrebno da svi, od  njih, preko škole, do okoline i susjedstva budu svjesni važnosti prijavljivanja zlostavljanja?

Stručnjaci se često boje da će oni biti ti zbog kojih će se dijete izuzeti iz obitelji, a do tog momenta prođe i puno vremena, i puno istrage. Bitno je da stručnjaci znaju da nismo mi oni koji vode istragu i da dokazujemo. Za to postoje institucije, a naše je da obavijestimo što smo vidjeli i što smo čuli. Jer ako to ne napravimo, propustili smo onaj prvi, mali korak, da kažemo o onome što nam je dijete reklo. Naravno, djetetu ne smijemo obećati da će to biti tajna koju nećemo nikome reći. Ako propustimo to, onda smo sudionici u zločinu. Mislim da bi svi stručnjaci to trebali čuti, i zato sam završila današnje predavanje rečenicom “Ako samo promatraš, kao da zlostavljaš”. Jer ako mi odrasli koji trebamo biti glas te djece samo promatramo, onda smo sudionici u tom zločinu. Tako da je bitno povećavati javnu svijest kod svih, a posebno kod stručnjaka, kolika je njihova odgovornost za zaštitu djece.

S obzirom da je djeci često teško izabrati osobu kojoj se mogu povjeriti u slučaju zlostavljanja, koliko su u tim slučajevima važne telefonske linije kakva je “Plavi telefon” u BiH gdje pozivom na 080 05 03 05 mogu dobiti pomoć i podršku?

Mislim da su linije za pomoć djeci jako dobre i korisne, anonimne linije, gdje djeca znaju da ih se ne može prepoznati, i da mogu tražiti savjet. Često ih ljudi doživljavaju da su to samo linije za prijavljivanje, ali to su savjetodavne linije. “Hrabri telefon” u Hrvatskoj koji sam osnovala još 1997. godine, prvo je bio za zlostavljanu i zanemarenu djecu, da djeca mogu anonimno razgovarati sa savjetovateljima, koji će ih onda uputiti na najbližu osobu od povjerenja. I koji će ponovo nazvati ako treba, dogovorimo se sutra u  toliko sati, pa prekosutra, i sve dok se s djetetom ne dogovorimo da mi obavijestimo nadležne, ukoliko oni nemaju osobu kojoj će reći. U tom slučaju smo mi ta osoba, obavijestićemo dijete što će se dalje događati. Linije su vrlo, vrlo, važna karika zaštite djece u našem društvu.

Koliko je važno da se slučaj zlostavljanja što prije otkrije?

U praksi sam imala jedan telefonski poziv iz Švedske, gdje mi je žena rekla da ima više od 80 godina, i da prije nego umre želi reći nekome ko se tim bavi što joj se dogodilo. Kada je bila mala djed ju je seksualno zlostavljao, otišla je živjeti vani, pobjegla je od obitelji koja joj nije vjerovala, nikad se nije udala, nije imala djecu, osjećala se emocionalno oštećenom cijeli život, i imala je potrebu to nekome reći. Dakle, dijete ima potrebu se povjeriti, samo treba imati povjerenja u nas odrasle. Ono što su pokazala istraživanja, kao i moja praksa, da dijete prije nego ga stvarno neko čuje, pet-šest puta pokuša prije toga nekome reći, i na licu te osobe vidi da nije spremna saslušati, da nije spremna čuti i s tim se nositi. Moramo se moći nositi s tim što nam dijete kaže, jer smo mi odrasli, mi znamo što treba poduzeti, i kako ćemo zaštititi dijete.

Kako taj raspon smanjiti sa 10 do 16 godina, i ohrabriti žrtve da ranije progovore?

Nažalost, moje iskustvo je da ako se dijete povjeri mami da ga seksualno zlostavljaju tata, starija braća ili djed, češće stanu na stranu počinitelja. Odmah pokažu nepovjerenje prema dijetetu, i dijete će se zatvoriti. Potrebno je stalno podizati javnu svijest, pisati o tome, a nažalost o tome se piše samo kada se nešto dogodi, to traje nekoliko dana i priča umre do sljedećeg incidenta. Trebalo bi stalno pisati o tome, stalno podučavati ne samo stručnjake, nego i roditelje, koji su simptomi, na što obraćati pažnju, i kako reagirati ako nešto primijete – ne okretati glavu. Nezlostavljajući roditelj se često pravi da ništa ne vidi, ja ih mogu razumjeti, nije lako shvatiti i prihvatiti da je osoba koju ste izabrali za bračnog partnera seksualno zlostavlja vaše dijete, i da u toj situaciji moraš birati između partnera i djeteta, i jasno – moraš izabrati dijete.

Koji su to osnovni znakovi koje možemo prepoznati kod djeteta ukoliko je ono zlostavljano, na šta obratiti pažnju?

Za fizičko zlostavljanje vrlo često postoje fizički znakovi, neobjašnjive modrice, imala sam slučajeve djece gdje su gasili cigarete na njima, pa se onda vide ožiljci od opeklina. Kod seksualnog zlostavljanja teško da imamo fizičkih znakova, tu gledamo znakove na planu ponašanja i emocija. Ako se dijete počne seksualizirano ponašati, ako počne crtati crteže sa seksualnim detaljima, počne govoriti proste riječi, ako van dobi od dvije-tri godine kada to djeca rade u vrtiću počne sebe ekcesivno dodirivati…, to su sve neki znakovi da je moguće da se nešto događa. Također, ako se dijete počne povlačiti u sebe, i ako mu se promijeni na bilo koji način ponašanje, obratimo pažnju, i odvedimo dijete stručnjaku. Ukoliko je dijete anksiozno, depresivno, ne želi razgovarati, ako izbjegava neke osobe, pokušajmo razgovarati s djetetom kao roditelji. Ako ne dobijemo ništa kao roditelji, a simptomi se nastavljaju, obavezno potražiti razgovor sa stručnjakom, koji bi trebao malo bolje od roditelja, jer je ipak stručnjak i učio je o simptomima, kako prepoznati da se s djetetom nešto takvo događa. Važno je i dijete direktno pitati, što ljudi obično izbjegavaju, pa čak i stručnjaci. Pitati “Jesi li doživio da ti neko kaže da si glup, da si blesav?”, “Jesi li doživio da te neko dira po intimnim dijelovima tijela?”, “Jesi li doživjela da je neko tražio da gleda tvoje intimne dijelove tijela?”, ili njegove dijelove tijela. To se može djecu pitati, i to ne znači da ćete djecu izložiti nečemu neugodnom, nego ćete mu dati priliku da kaže ako mu se tako nešto događa.