Smanjenjem rizika od katastrofa za održivi razvoj
MAKARIĆ: Centri za socijalni rad - važan i nezaobilazan faktor u sistemu zaštite i spašavanja u vanrednim situacijama
Na otvaranju nedavno održane konferencije “Put ka unapređenju socijalne zaštite otporne na krize i vanredne situacije u BiH” pomoćnik ministra u Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske Vladimir Makarić istaknuo je kako su centri za socijalni rad važan i nezaobilazan faktor u sistemu koji se odnosi na zaštitu i spašavanje u vanrednim situacijama:
“Pokazali su se i kao važan dio sistema koji se bavi prevencijom, pripremom, djelovanjem i bavljenjem posljedicama nakon vanrednih situacija”.
Konferencija u okviru zajedničkog programa UN-a i Vlade Švicarske „Smanjenje rizika od katastrofa za održivi razvoj u BiH" sumirala je rezultate komponente posvećene socijalnoj zaštiti provedene u 10 centara za socijalni rad u FBiH i RS (Bihać, Sanski Most, Kakanj, Kalesija, Gradačac, Banja Luka, Bijeljina, Prijedor ,Trebinje, Srebrenica), prezentirala naučene lekcije i dugoročnu viziju, te rezultirala Mapom puta socijalne zaštite otporne na krize i vanredne situacije.
S Vladimirom Makarićem razgovarali smo o tome u kolikoj mjeri su nakon provedbe spomenute komponente Programa centri za socijalni rad prepoznati i vidljivi kao dio sistema zaštite i spašavanja, na koji način se iskustva i naučene lekcije mogu prenijeti i na druge centre, koliki je značaj preventivnog djelovanja prije nego se krizne situacije dogode, te šta je ono što sistemu ostaje nakon provedbe komponente posvećene socijalnoj zaštiti.
Na otvaranju Konferencije kazali ste kako se nadate da će se iskustvo centara za socijalni rad koje su učestvovale u programu prenijeti i na ostale opštine i centre za socijalni rad. Na koji način se to i može realizirati?
U Republici Srpskoj u toku je izrada strategije socijalne zaštite, i jedan od segmenata toga svakako će biti i djelovanje u kriznim situacijama i uloga centara za socijalnu zaštitu u takvim situacijama. Iz toga će, pretpostavljam, proisteći određene mjere unapređenja njihove uloge, vidljivosti i osnaživanja kako bi spremno dočekali eventualne krizne situacije.
Koliko će u tome pomoći iskustva centara, odnosno općina koje su prošle kroz Program?
Mogu dati veliki doprinos i oni su uključeni kroz određene fokus grupe i okrugle stolove i već su u analizi stanja sistema socijalne zaštite dali svoj doprinos. Svakako će imati i priliku da se osvrnu na prijedlog strategije kada bude dostupna za javnost u smislu davanja komentara, sugestija i prijedloga prije njenog samog usvajanja i utvrđivanja prijedloga za Vladu.
Jedan od fokusa Programa bio je na djelovanju prije, a ne samo nakon što se dogodi krizna situacija. Koji je značaj takvog pristupa?
Ranije je bila praksa da se centri za socijalni rad uključuju nakon određene potrebe, odnosno nakon vanredne situacije, i obično su se bazirali na saniranje negativnih posljedica tih pojava. Ovdje je sada akcenat upravo na tome da se predvide eventualne moguće negativne pojave na one osjetljive kategorije našeg stanovništva na određenom području, mapiraju se, da se naprave baze korisnika koji su možda ugroženiji od drugih u vanrednim situacijama, kao i da se naprave planovi djelovanja i osmisli način rada saniranja posljedica i pružanja podrške nakon vanredne situacije.
Kako obezbijediti održivost takvog sistema?
Pored kapaciteta, kako ljudskih tako i materijalnih, veliku ulogu u tome imaju i sredstva koja se mogu promptno preusmjeriti za ove aktivnosti, što je također dio planiranja. U Zakonu o socijalnoj zaštiti imamo mogućnost planiranja interventnih sredstava baš u ovakvim pojavama, da se promptno djeluje i da se sredstva usvoje prema onima kojima je najpotrebnija.
Vanredne situacije za sobom često nose i velike materijalne štete, pa se dešava da ljudi koji su situirani odjednom ostanu bez ičega i potrebna im je pomoć. Kako predvidjeti takve situacije i reagovati?
Najbitnije u takvim situacijama je baviti se zaštitom života i zdravlja stanovništva. Drugi dio aktivnosti i podrške koja se očekuje i koju treba da pružamo jeste saniranje tih posljedica. Zato se i prave planovi u smislu mapiranja najugroženijih, jer prvo se njima treba pomoći, pa onda ostalima. U tim situacijama ima dosta građana koji možda nikada u toku života nisu bili u stanju socijalne potrebe, ali igrom slučaja se desi da i oni u kratkom vremenu postanu korisnici ovog sistema. Naravno, nisu samo centri pružaoci tih usluga i akcija spasavanja, već su uključeni i ostali elementi kao što je Civilna zaštita, Crveni krst, nevladine organizacije, lokalna zajednica, republički nivo, i privatna preduzeća koja su također dužna da se u takvim situacijama odazovu.
Uz spomenuto, šta biste još istaknuli među najvažnijim stvarima koje ostaju nakon provedbe ove komponente Programa?
Vidljivost centara i njihova uloga u učestvovanju i pravljenju planova u saradnji sa lokalnim štabovima, njihovo učešće – sada imamo situaciju da su neki centri uključeni kao ravnopravni učesnici kriznih, odnosno štabova za vanredne situacije na lokalnom nivou, ili kao pridruženi članovi, što im daje širu mogućnost da svoje znanje, iskustvo prenesu na ta tijela koja su najodgovornija u ovakvim situacijama, da na pravi način i u pravo vrijeme odgovore na novonastalu situaciju.
