ODRASLI O VELIKIM STVARIMA TREBA DA UČE OD DJECE

Vjerujem da već znate i da ste našu epizodu gledali, ali ću vam opet reći da sam u nedjelju u #ReimagineTalks imala priliku s Emom Agić pričati o inkluziji u doba korone.

Ema je, po svim standardima, jedna neobična i izuzetna djevojka koja ide u gimnaziju, snima vlogove, bavi se ritmičkom gimnastikom i skijanjem, kuha i ima pravo dobre frendove. Kada smo završile s oficijelnim dijelom snimanja, pričale smo o njenim prijateljima. Emina mama je, kroz priču, rekla da je jedan Emin drug bio u šiša baru, koji su baš popularni u Sarajevu. Naravno, Ema mi je ispričala da njena mama baš nije to dobro razumjela i da on ne ide u te barove, jer je skroz super dečko i izuzetno odgovoran. Od njega su, kažu, mnogo toga mogli i drugi da nauče. Tako je Emu, jednom prilikom profesor prozvao na času i pitao ju sve što su učili prethodni put. Ema, naravno, nije stigla da se pripremi i njenom drugu je bilo baš krivo – jer nastavnik nije razumio kako da joj pomogne da blagovremeno savlada sve svoje školske zadatke.

Poslije časa je prišao nastavniku i objasnio da Emu ne može tako ispitivati, nego da joj da pitanja koja će za idući put naučiti i da će Ema sigurno biti spremna da odgovara.

I znate šta se desilo? Profesor je otišao u zbornicu i svima rekao da je nešto važno naučio od učenika – naučio je kako svako dijete može uključiti u obrazovanje.

To me je toliko dirnulo, da sam odlučila podijeliti svoje iskustvo negdje iz sredine osnovne škole. Ja sam bila prava štreberica, koja uvijek sve i najbolje zna, koja ima sve petice i kod koje se podrazumijeva da manje ne može biti. U petom razredu osnovne škole smo dobili tehničko obrazovanje, gdje smo trebali crtati gomilu nekih linija, po zadacima.

Ja nikad nisam dobro crtala, jer ne mogu biti precizna i moja zadaća je bila mrvu neuredna. Dobila sam nekoliko četvorki iz takvih zadataka i imala zaključno četvorku. Na nastavničkom vijeću su nastavnici tehničkog kolege objašnjavale zašto je trebalo da dobijem pet zaključno (jer sam mogla da naučim, objasnim i obrazložim), ali ona je ostala pri svojoj ocjeni.

Zbog te četvorke i četvorke iz matematike u prvom razredu, nisam bila „vukovac“, što je jako važno kad ste dobra učenica. Zapamtila sam i zašto sam imala četvorku iz matematike – jer sam na kontrolnom, prvi dan u školi nakon dva mjeseca odsustva zbog rehabilitacije, dobila tri.

To što sam znala da sam odlična učenica, u poređenju s ocjenama koje sam imala i krivicom koju sam osjećala zbog njih, činilo se jako malim. Meni ono što mi je trebalo, na kraju – nije bilo u potpunosti prilagođeno.

Danas, nakon što sam od Eme čula koliko uživa u onom što radi sa svojim prijateljima u školi i kada mi je ispričala koliko je podrške dobila od svog dragog prijatelja, shvatila sam nešto što je jako važno: odrasli o velikim stvarima treba da uče od djece. Važno je učestvovati onako kako možeš i važno je da te školski drugovi podrže.

Moji dobri drugovi su nosili moju torbu i u osnovnoj sam uvijek bila sa djevojčicama koje su super u odbojci i rukometu, da i ja pokušam da učestvujem. U gimnaziji sam učila rezultate utakmica, koje uglavnom ne razumijem, napamet. I krila sam se u jednom dijelu sale i zabušavala s vježbama koje je trebalo da radim, da moji drugovi i drugarice ne vide da ja nešto ne mogu.

Ema to, u svojoj školi, i među svojim prijateljima, ne mora. One jeste bolja od svoje raje u gimnastici, i treba biti vrlo ponosna na to! Jednako kao što je za ponos koliko njeni prijatelji znaju koliko znači da Emi nešto bude prilagođeno.

U doba kad nije bilo inkluzije, mene su podržavali odrasli i hvala im na tome, ali moji školski prijatelji nisu znali da mogu da pomognu. Znam da nije lijepo, ali možda bi mi danas neko od njih pomogao sa zadaćom jer su precizniji i ja ne bih toliko dugo pamtila ružna, nego lijepa iskustva iz kojih smo svi nešto naučili. Odrasli su mogli biti tu da ih nauče da mogu pomoći i da nas puste da sami nađemo svoje načine.

Inkluzija u praksi je naš svijet poteškoća koji je Ema jednostavno objasnila ovako – ni ona ni ja ne možemo sve same i zato je važno da se što prije vratimo ljudima koji jesu naš mali sistem za sve.

Njoj danas najviše pomažu stručnjaci i vršnjaci koji razumiju i žive inkluziju i od njih inkluzija u doba korone mora da počne. Ovaj put, neka odrasli uče od učenika da inkluzija nema pauzu ni u vanrednim okolnostima.

 A vi ne zaboravite - možete nacrtati, napisati ili fotkati ono što smatrate važnim za svijet nakon korone i poslati to na zasvakodijete.ba@gmail.com, pa uz malo sreće osvojiti tablet ili podijeliti svoja iskustva i pričati o temama koje su vam važne na #ReimagineTalks!