Novi sistem procjene i upućivanja djece u praksi ispunio očekivanja
Da nije bilo stručnog tijela, sigurno bi bilo puno teže. Tu su za sve što je potrebno, kako za dijete, tako i za nas roditelje, da nas neko napokon pita “Kako ste?”
Borba dječaka Mahira i njegove majke Amine Bulut iz Goduše kod Visokog počela je odmah po njegovom rođenju nakon kojeg je zbog zdravstvenih komplikacija prebačen na Pedijatrijsku kliniku u Sarajevu. Uslijedili su tretmani kod fizijatara, ortopeda i logopeda, uključuju ga u usluge ranog rasta i razvoja, ali nakon što je napunio šest godina za majku su uslijedile nove brige:
“Upravo kada je trebao da krene u školu, više nije mogao ostvarivati usluge ranog razvoja, i tu smo izgubili snagu. Trebalo mu je još mnogo toga, još uvijek nije bio spreman za školu, i odlučili smo da tu jednu godinu pauziramo”, priča majka Amina dok se devetogodišnji Mahir, danas učenik trećeg razreda, odmara poslije škole igrajući se sa bratom Imranom.
“Kada smo mislili da je sve izgubljeno, naša logopedica Dijana nas obavještava da je oformljeno Stručno tijelo za procjenu i upućivanje i poziva nas da dođemo na razgovor sa njima. Muž i ja smo otišli na sastanak koji je trajao tri sata, i bili smo među prvima koji su ušli u taj novi proces”, prisjeća se Amina početaka rada sa Stručnim tijelom za otkrivanje, procjenu, praćenje i upućivanje djece u riziku, djece sa teškoćama i invaliditetom Zeničko-dobojskog kantona koji je, uz Hercegovačko-neretvanski kanton, prvi krenuo u reformu sistema procjene u skladu sa Međunarodnom klasifikacijom funkcioniranja, onesposobljenosti i zdravlja (MKF) Svjetske zdravstvene organizacije.
U spomenutu reformu krenulo se nakon što je 2019. godine UNICEF BiH podržao izradu “Analize postojećih propisa i praksi kod procjene i upućivanja djece s teškoćama u 10 kantona FBiH”, nakon čijeg je predstavljanja usvojena Mapa puta s preporukama za implementaciju reforme. Novi sistem procjene podrazumijavao je uspostavljanje Stručnih tijela na nivou kantona koji su nakon obuka krenuli u konkretne aktivnosti na terenu. Izrađene su Smjernice za uspostavljanje novog sistema procjene, te Priručnik za izradu, praćenje i evaluaciju lično usmjerenog plana podrške za dijete (LPP).
“Mnogo su nam olakšali i pomogli jer smo mi u tom trenutku imali osjećaj kao da su nam sva vrata zatvorena i da stagniramo. Tokom cijelog procesa smo u stalnom kontaktu sa Stručnim tijelom, Mahir ima lični plan podrške, dokument koji su nam napravili. Drugačije je kad imate sve njegovo, od motorike, psihologa, kompletnu medicinsku procjenu, dokument u kojem piše da Mahiru treba lični asistent na svakom času, tako da je sve mnogo lakše”, kaže mama Amina, dodajući kako su zadovoljni dosadašnjim napretkom i svime što su postigli:
“Mahir sam hoda, počeo je i da govori, ima veliki fond riječi u odnosu na prošlu godinu, odskoro je počeo ponovo da ide logopedu, lagano se slažu kockice i dolazi sve na svoje. Da nije bilo stručnog tijela u vrijeme kad smo izašli iz ranog rasta i razvoja, sigurno bi bilo puno teže. Oni su tu za sve što je potrebno, ne samo za dijete, nego i za nas kao roditelje, napokon da ima neko ko i nas pita “Kako ste?”. Čim imamo neki problem vezan za školu, ja nazovem Dijanu ili Jasmina iz stručnog tijela, i oni mi daju stručni savjet kako i šta dalje, s kim da razgovaram, na koji način da postupim. Drugačije je kada imate nekog stručnog koji vam može dati savjet, uputiti vas šta da radite s djetetom, na koji način, a ne da stojite na jednom mjestu i čekate da vam se neka vrata otvore”.
Draženka Ivanković, majka dječaka koji je u sistemu praćenja stručnog tijela u Mostaru, kaže kako je njihova saradnja počela na samom početku djeovanja stručnog tijela kada se ukazala potreba za praćenjem dječaka.
“Kada smo suprug i ja saznali da stručno tijelo kreće sa radom i koji je cjelokupni koncept njegovog rada, to nam se učinilo prihvatljivijim i bilo je tačno ono što bismo očekivali za naše dijete. Da naše dijete bude u procesu, da bude praćeno i procijenjeno na najbolji mogući način za njega. U tom procesu smo već dvije godine, formiran je njegov osobni plan po kojem će on dalje raditi, a urađena je i revizija plana”, prisjeća se Draženka, dodajući kako je poslije izrade plana održan i sastanak na kojem su bili predstavnici škole u koju ide dječak, uz prisustvo logopeda koji radi s njim:
“Detaljno se prošlo kroz plan koji je u skladu sa njegovim mogućnostima i koji je obuhvaćao sve njegove školske, ali i vanškolske aktivnosti, i informacije koje je stručno tijelo dobilo od osoba koje s njim rade. Ono što je nama kao roditeljima bilo bitno jeste da taj plan sadrži usmjerenje i preporuke školama, nama roditeljima i svima koji će raditi sa našim dječakom, na koji način pristupiti njegovim teškoćama, te na koji način ostvariti ono što on najbolje može”.
Potcrtava kako je ovakav način rada u potpunosti opravdao očekivanja:
“Naša vizija je bila da se dijete prati po njegovim mogućnostima, a ne po onome što su njegova ograničenja Moj sin je trenutno šesti razred i posebno smo zahvalni Stručnom tijelu da se revizija njegovog ličnog plana i praćenja uspjela uraditi do početka šestog razreda, tako da je to olakšalo njegov prelazak na predmetnu nastavu, kako njemu samom, tako i nastavnicima i nama. Sva njegova postignuća i sve ono što on može napraviti, uz sve preporuke stručnjaka koji rade s njim, sumirane u jedan plan, jedan dokument kojeg se pridržava i škola, i mi kući, i sva okolina u kojoj on boravi.”.
Tokom saradnje sa Stručnim tijelom, kako bi što bolje mogla pomoći svom sinu, ali i drugoj djeci, Draženka je upisala studij Edukacijske rehabilitacije i trenutno je na trećoj godini. Kaže, kako je kroz sve to još bolje shvatila sam proces i značaj reforme sistema procjene:
“Koliko sam upoznata sa ranijim pristupom, prije su teškoće bile kategorizirane po medicinskom pristupu, i ovisno od teškoće, a sada su njihove mogućnosti na prvom mjestu. Stručno tijelo je u suradnji s nama kao roditeljima, i svim osobama koje su u komunikacji s našim djetetom, prate kako se on ponaša u različitim okruženjima, u drugoj sredini, drugim i zahtjevnijim stvarima, i na osnovu svega toga se može donijeti zaključak. Jer kada dijete stavite u sredinu koja mu nije uobičajena, kada ga dovedete na procjenu i kategorizaciju kao što je bilo ranije, dolazi u prostor koji ne poznaje, tako da ako je dijete u tom momentu neraspoloženo, i bez obzira na uvjeravanje roditelja šta ono može ostvariti, osoba koja pravi takvu procjenu se u to neće uvjeriti”.
Dijana Šišić, logopedica u stručnom tijelu pri JU Centar za djecu i odrasle osobe s posebnim potrebama Zeničko-dobojskog kantona kaže kako je novi sistem procjene “pun pogodak”:
“Reformu i novi sistem procjene smo dočekali objeručke, jer to je nešto što smo svi odavno priželjkivali. Ovim sistemom procjene djeca i roditelji uključeni su aktivno od samog početka. To znači da od prvog susreta imaju puno pravo glasa i odlučivanja kako proces vodimo dalje. Prve su osobe od važnosti koje ističu koga da kontaktiramo od saradnika koji bi trebalo da čine njihov život lakšim i funkcionalnijim. Bilo je teškoća da se sami proces uspostavi, sada kad se provodi u praksi izazovi i dalje postoje, ali prva iskustva roditelja i porodica sa terena su ono što nas raduje, a to je da su oni zadovoljni”, pojašnjava Dijana, dodajući kako su im iz mnogih porodica već na prvim susretima govorili kako su se ranije osjećali sami:
“Ono što mogu da obećam i kažem našim potencijalnim roditeljima koji tek treba da nam se obrate, kada budu imali nas uz sebe, garantujem da se više neće osjećati samim. Sa svim našim roditeljima smo izgradili takav odnos da i kada imamo razlike u razmišljanju, to vrlo lijepo rješavamo komunikacijom i osnaživanjem – kako mi osnažujemo njih, tako i oni osnažuju nas. Svako njihovo i najmanje zadovoljstvo procesom i učincima, nama je vjetar u leđa da budemo još borbeniji u sprovedbi procesa i u borbi za njihov kvalitetniji život”
Uz djecu i roditelje, s novim sistemom procjene na dobitku su i sami stručnjaci koji u njemu učestvuju:
“I mi kao profesionalci smo dobili mnogo sa ovim sistemom procjene, prvenstveno zato što je ovo sad ona prava procjena kojoj težimo decenijama. Kroz multusektorsku saradnju, sva tri resora za koje smatramo da su važni da pružaju podršku djeci i porodicama aktivno su uključeni u sistem pružanja podrške i procjene. Tu mislim na resore zdravstva, obrazovanja, i socijalne zaštite. Stručno tijelo i ovaj naš proces je prva aktivnost gdje smo svi zaista obavezani da sudjelujemo aktivno kao partneri u procesu zajedno sa našim roditeljima, kaže Dijana Šišić.
Anida Maksumić, socijalna radnica u stručnom tijelu za procjenu, praćenje i upućivanje djece sa poteškoćama u razvoju Centra “Los rosales” u Mostaru kaže da je za nju ovakav rad nešto potpuno novo sa čim se u ranijem radu nije susretala:
“Prvenstveno je jako bitno da razumijemo probleme i poteškoće porodice, i neki od roditelja su nam rekli da su prvi put pitani kako su, kako žive i kako uopće funkcionišu kao porodica, što prethodni proces i sistem rada sa djecom sa poteškoćama nije podrazumijevao. Kao stručno tijelo uviđamo šta su potrebe samog djeteta, ali također i potrebe porodice. Ne baziramo se samo na poteškoću koju dijete ima, nego i na to kako kompletna porodica funkcioniše i da li ima sve osnovne stvari”, kaže Anida, dodajući kako su sa roditeljima u stalnoj komunikaciji:
“Kao Stručno tijelo svakodnevno smo im dostupni na svakoj mogućoj bazi, roditeljima ostavljamo koji će način komunikacije izabrati, mogu nas kontaktirati putem maila, poziva ili jednostavne poruke. Kroz takav način komunikacije smo se približili roditeljima. Dalje mi komuniciramo sa svim stručnjacima sa kojima dijete radi, neovisno da li je to javni ili privatni sektor”.
U svemu je posebno važna saradnja svih aktera:
“Posebno je važan multisektorski pristup i sama saradnja institucija i nadležnih osoba, uz podršku i razumijevanje za nas koji sve to sprovodimo. Bitno je da smo svi u komunikaciji, i kada vidimo da porodica treba neku vrstu podrške koju mi nemamo, možemo naći rješenje kako i gdje do nje može doći”, zaključuje Anida Maksumić.
Konsultant UNICEF-a BiH i autor “Analize postojećih propisa i praksi kod procjene i upućivanja djece s teškoćama u 10 kantona FBiH " Darko Kobetić kaže kako je procjena djece po MKF-u donijela veliku inovaciju u BiH:
“Na samom početku je bilo skepse i dosta pitanja, ali ono što se iskristaliziralo od 2019. do danas je da to što dijete ima određeni deficit i dijagnozu, nije i ključno obilježje tog djeteta, i to je ono što je suština MKF-a. Danas mi promatramo funkcioniranje djeteta u njegovom životnom kontekstu, promatramo i njegovu porodicu u kontekstu u kojem živi, radi i naprosto postoji, i imamo veće razumijevanje funkcionalnog stanja djeteta, za razliku od ranije procjene koja je insistirala na kategorizaciji. Konačni cilj ranije procjene bio je određivanje kategorije u koju dijete spada, koja je bila određena samim invaliditetom i njegovom vrstom i stupnjem. Za razliku od toga, danas smo svjesni da bez obzira koji invaliditet dijete ima, koji je naziv njegovog zdravstvenog stanja, dijete ima i svoje potencijale”, kaže
Darko Kobetić, pojašnjavajući kako je uz utvrđivanje potencijala djeteta, fokus i na tome šta su potencijali porodice, ali i okruženja u kojem dijete živi:
“Mi možemo pričati o tome da dijete ima poteškoću, što je bila nekadašnja procjena, međutim ranije nismo pričali o tome da teškoću ima cijeli sistem. Upravo nam MKF procjena omogućava da vidimo koje su to barijere i prepreke u okruženju djeteta, gdje treba dati podršku ne samo djetetu, nego i porodici, i okruženju, da bi dijete bolje funkcioniralo. Inovacija je jer smo se pomakli iz medicinskog gledanja na dijete gdje je utvrđivanje njegovog deficita bilo u prvom planu, i pogled okrenuli u jedni kontestualizaciju djetetovog funkcioniranja i njegovih potencijala.”
Kobetić pojašnjava kako je također velika promjena koju je MKF donio, i promjena dijela sistema, koji sada uviđa da treba multisektorski aktivirati sve svoje resurse, da bi podrška koju dobijaju djeca i porodica bila dovoljno kvalitetna, te da se da efekt za uključivanje djeteta u život:
“Sada se gleda na način da dijete ne pripada jednom resuru ili jednom sektoru, i u tom smislu imamo i ključne izazove za nastavak ovog reformskog procesa koji se prije svega odnose na razvoj socijalnih usluga, razvoj kompletnog sistema podrške kroz zdravstvo, obrazovanje i socijalnu zaštitu, uvezanost tih sistema, i dobra komunikacija svih resora sa Stručnim tijelom kako bi u procjeni po MKFu mogli dati ono što je i osmišljeno, a to je kontekstualizacija djetetovog funkcioniranja”.
Reformski model procjene djece u Federaciji BiH, trenutno u cijelosti funkcionira u Hercegovačko-neretvanskom i Zeničko-dobojskom kantonu, te je u fazi uvođenja u Unsko-sanskom i Zapadnohercegovačkom kantonu. Pored stručnih tijela u Zenici i Mostaru, oformljeno je i djeluje stručno tijelo pri Edukacijsko-rehabilitacijskom centru "Sveti Josip Radnik" Čitluk. Rezultati reforme predstavljeni su na Federalnoj konferenciji „Govorimo o mogućnostima i stvaramo ih“ održanoj u Sarajevu. Model je u fazi pilotiranja i na nivou Republike Srpske.
“Za budućnost ovog reformskog procesa je važno i usvajanje smjernica za procjenu na federalnom nivou, kako bismo dobili jedan standard procjene na nivou FBiH. Danas imamo aktivno uključena tri kantona, četvrti kanton je u početku reformskog procesa, međutim to treba biti standard u svih 10 kantona, kako ne bismo imali različitu procjenu u različitim kantonima, i to je upravo ono što smo htjeli izbjeći. Želimo jednu standardiziranu procjenu po najsavremenijim međunarodnim standardima, a to je definitivno Međunarodna klasifikacija funkcioniranja invaliditeta i zdravlja”, zaključuje Darko Kobetić.
UNICEF BiH, uz finansiju podršku Evropske unije, blisko surađuje sa svim relevantnim institucijama u domenu zaštite i unapređenja položaja djece sa teškoćama u razvoju i djece sa invaliditetom, a posebno u oblastima socijalne i dječije zaštite, zdravstva i obrazovanja. U skladu s tim, od 2020.godine, u koordinaciji sa Federalnom MKF radnom grupom te kantonalnim multisektorskim radnima grupama, podržava reformu procjene i upućivanja djece sa teškoćama u FBiH, a od septembra 2024.godine je u toku testna faza u Republici Srpskoj. Evropska unija u BiH pored finansijske podrške ovom projektu pruža i podršku u monitoringu i ohrabrenju vlasti na svim nivoima, ali i predstavnica i predstavnika civilnog društva.
Vizija UNICEF-a je stvoriti okruženje koje svakom djetetu omogućava zdravo i zaštićeno odrastanje i obrazovanje kako bi ostvarilo svoj puni potencijal. Pozitivne promjene jesu moguće, kroz podizanje svijesti, jačanje kapaciteta zajednica i pružatelja socijalnih usluga, te osnaživanje djece i njihovih roditelja.
