Mjesto na kojem može biti svoja

Kad je saznala da je primljena na Akademiju dramskih umjetnosti Univerziteta u Tuzli, Aida Vehabović sjela je na jednu klupicu. Pamti to mjesto. Prvo je javila roditeljima.

„Apsolutno nisam mogla vjerovati da sam primljena, da ću ja sad studirati glumu.“

Prije toga je sanjala scenu. Sada je trebalo povjerovati da će ono što je zamišljala postati njen svakodnevni život. Danas je na trećoj godini, apsolventica, i već nastupa u pozorišnim predstavama. Kada bi se predstavljala nekome ko je ne poznaje, rekla bi najprije upravo to: da je Aida, studentica, da se bavi glumom od svoje devete godine.

„Tek bih kasnije rekla svoju nacionalnost, ne volim odmah isticati svoju nacionalnost.“

O tome koliko joj znači što je kao mlada Romkinja stigla do Akademije govori otvoreno. Ali želi i prostor da bude viđena kroz ono šta radi, šta voli i šta tek namjerava postati.

Svoje rano djetinjstvo Aida pamti kao divno vrijeme s porodicom, bratom i sestrom. U naselju nije bilo mnogo djece koja su išla u vrtić, a kasnije ni u školu. Ona je odlazila i vraćala se. Druga djeca ostajala su da se igraju.

Pitala je roditelje zašto je tako. Pitala je i djecu. Neko bi rekao da mu mama ili babo ne daju da ide u školu, neko da porodica nema dovoljno novca. Aida je željela biti s njima. Imala je obaveze koje oni nisu imali i ponekad joj je bilo teško otići iz igre.

Tek je kasnije razumjela šta joj ti odlasci omogućavaju.

„Nisu ni moji imali, ali smo se nekako snašli i došli do fakulteta, do Akademije.“

Za sebe kaže da je u zajednici bila „izrod“. U toj riječi ostalo je iskustvo djeteta koje voli mjesto kojem pripada, a ipak kreće putem kojim većina njegovih vršnjaka ne ide. Voljela se vraćati u naselje i biti s drugom djecom. Istovremeno je išla u školu, učila i, kasnije, nalazila vrijeme za dramski studio.

Aida je imala pet godina kada ju je neko prvi put izdvojio zbog njenog porijekla. U vrtiću je jedan dječak pogledao prema njoj i rekao svojoj majci: „Mama, evo ide ciganka.“ 

„U tom trenutku ja nisam znala šta je ciganka, ali on je znao. Njega su već naučili.“

Kod kuće nije učila da tako dijeli ljude. Majka joj je poslije objašnjavala šta ta riječ znači. U osnovnoj školi diskriminacija se nastavila. Zemina, njena majka, pamti komentare kojima su njenoj kćerki unaprijed određivali budućnost: nećeš ti završiti školu, ti ćeš se udati.

Aida je, međutim, imala i iskustvo po kojem je znala da odnosi među ljudima mogu izgledati drugačije.

U dramskom studiju u Kaknju našla je prostor u kojem je osjećala da pripada. Tu, kaže, ni u jednom trenutku nije osjetila diskriminaciju ni predrasude.

„Kad vas tako neko prihvati, onda poželite da ostanete tu i stvarno se bavite tim poslom.“

Njen talenat prepoznali su još dok je bila mala i predložili joj da se upiše u školu glume. Iako porodica nije imala sredstava za to, dobila je podršku da razvija svoje vještine. Tokom deset godina u Školi glume i Dramskom studiju Kulturno-sportskog centra Kakanj, uz mentora Mirzu Bajramovića, koji joj je i danas velika podrška, sticala je prva scenska iskustva i razvijala ljubav prema teatru, scenskom pokretu i zajedničkom stvaranju. Gluma je postajala dio njenog života, a s njom i mogućnost da bolje razumije samu sebe.

„Gluma je sloboda za mene. Da nije bilo glume, kao jednog umjetničkog izraza, mislim da ja ne bih znala ko sam.“

Da kćerka odrasta drugačije

Zemina Nuna Vehabović Aidina je majka i ima šezdeset jednu godinu. Kada govori o svom djetinjstvu u Visokom, govori o četiri sestre i dva brata, o konjima i kolima od kojih se porodica izdržavala, o majci koja je radila da ih prehrani i školuje.

Dok je otac tri godine bio u zatvoru, briga o djeci ostala je na majci. Čistila je kuće i prevozila stvari. Zemina je išla s njom, prevozila sijeno i pomagala u onome šta je trebalo uraditi. Kasnije se majka zaposlila u fabrici i zaradila penziju. Umrla je u pedeset osmoj godini.

Zemina je završila osnovnu školu. Željela je biti frizerka, ali su je nakon upisa prebacili na obućarski smjer, koji nije htjela pohađati. Nastavila je učiti zanat neformalno, u frizerskom salonu.

Sa šesnaest godina udala se za čovjeka kojeg je zavoljela. Kaže da je niko nije prisilio i da tada nije ni razumjela da je riječ o maloljetničkom braku.

„Sad kad uporedim svoj život i Aidin, to je nešto drugačije.“

U početku joj je u muževoj porodici bilo teško. Dugo mu nije smjela reći da je maltretiraju. Kada je konačno rekla da više ne može trpjeti, pristao je da se odsele iz kuće njegovog oca.

Potom je došao rat. Imala je dvoje djece. Muž je otišao na liniju, a ona je prodavala robu na cesti i snalazila se da ih podiže. Nekada je s djecom išla pješice do Visokog da donese hljeb koji će im potrajati nekoliko dana.

„Ja ne moram jesti, ali da oni imaju.“

Školovanje starije djece prekinuto je u tim godinama. Poslije rata povratak u školu bio je težak, a novca i dalje nije bilo. Osnovno obrazovanje završili su vanredno.

„Jako mi je žao i toliko me boli što ih nisam obrazovala. Nisam mogla.“

Aida je rođena dvadeset godina nakon starije sestre. Troškovi njenog odrastanja i školovanja također su bili teški za porodicu. Zemina pamti da u prvom razredu nije imala da Aidi da novca ni za sendvič. Danas studentski život u drugom gradu traži dodatna odricanja, ali roditelji i dalje čine sve da Aida nastavi putem koji je izabrala.

Zemina radi na buvljaku. Prodaje ono što joj ljudi daju.

„Ja se toga ne stidim, to je da bih mogla svoje dijete da školujem, da imamo.“

Prostor da procvjeta

Kada je Aida krenula u srednju školu, roditelji su primijetili promjenu već nakon nekoliko dana. Počela se smijati. Zemina kaže da se u njenom pogledu vidjelo da cvjeta.

Pamti i ime razredne nastavnice, Sanele Maličević, od koje je Aida dobila važnu podršku. Poslije godina u kojima su joj drugi govorili šta neće moći, uz nju su bili ljudi koji su podržavali ono što je željela.

Upis na Akademiju ipak nije bio kraj teškoćama. Na početku je pomišljala da odustane. Bila je sama u klasi. Pitala se zašto se baš njoj to moralo dogoditi.

Onda je sebi postavila drugo pitanje: stigla je dotle, zašto ne bi nastavila i istrajala do kraja?

Sada je apsolventica.

Od Kaknja do Tuzle putuje po četiri sata jer nema direktne veze javnim prevozom. Razdvojenost od porodice teško je padala i njoj i roditeljima. Razgovori su se često preselili na videopozive, ali su ostali dio njihovog odnosa.

„Uvijek smo razgovarali o tome šta me muči, da li imam neki problem, da li je sve u redu, šta god da je, riješićemo.“

Aida upravo tim razgovorima pripisuje mnogo toga što danas jeste. Mogla je reći šta misli i šta je boli. Učila je imati svoje mišljenje i braniti ga kada smatra da je u pravu, ali i ostati prizemna, s osjećajem za ljudskost.

Diskriminacija nije nestala. Aida govori da se s njom susreće kao Romkinja, kao što se susreću i drugi koji su drugačiji. I uspjeh može donijeti teret: zna da ulazi u prostore u kojima ljudi iz njene zajednice prije nje nisu bili.

„Ja probijam led tamo gdje drugi iz moje zajednice nisu bili“, kaže. „Pokušavam, prije svega, sebi pokazati koliko ja mogu, pa tek onda kao neko ko je romske nacionalnosti.“

Od vlastite borbe do podrške drugima

I Zemina je, na svoj način, počela izlaziti iz prostora koji joj je bio određen.

Kao mlada žena bila je zatvorena i nije imala prijateljica. Druženja sa ženama iz zajednice, razgovori uz kafu, doveli su ih do ideje da osnuju udruženje. Željela je izaći, saznati kakva prava ima kao žena. Muž ju je u početku odgovarao, govoreći da to nije za nju. Žene su ipak ustrajale i registrovale udruženje.

Danas je predsjednica Udruženja Romkinja Centar za majke „Nada“ Kakanj. Žene joj dolaze s problemima nasilja u porodici, diskriminacije, nezaposlenosti i neimaštine. Razgovaraju i o dječijim brakovima.

Udruženje nema sredstava za poseban prostor. Kancelarija je sada u Zemininom domu, a radionice organizuju drugdje, u gradu. Nedostaje joj mjesto na kojem su žene mogle doći i govoriti izvan svakodnevnog kruga zajednice.

Pomaže koliko može, s iskustvom žene koja je i sama dugo tražila način da kaže šta joj je teško i šta želi promijeniti.

Mogućnost da same biraju

Iz razgovora s drugim romskim djevojčicama i ženama, Aida je čula i priče o udajama djevojčica i mladih djevojaka od kojih se očekivao bolji život, a koja su donijele još teže okolnosti. Zato za nju obrazovanje znači i mogućnost da djevojčice upoznaju svoja prava i donose odluke o vlastitom životu.

Od institucija želi više neposrednog prisustva: da dođu u romske zajednice, razgovaraju s djecom i porodicama i tamo organizuju edukacije. Da vide kako ljudi žive.

Aida već radi kao vanjska saradnica u Narodnom pozorištu Tuzla, gdje nastupa u mjuziklu „Plavi avion“. Igra i u predstavi „Offline“ Studio Teatra, nastaloj u koprodukciji s Bosanskim narodnim pozorištem Zenica, te u predstavi za djecu „Crvenkapica i dobri vuk“ u produkciji zeničkog pozorišta. Njeno dosadašnje iskustvo obuhvata i autorski performans „Habitus“, predstavu „Sladoled“, završni ispit druge godine studija, predstavu „Poslednja“ u produkciji Dečijeg centra Zaječar te dokumentarni film „Me sem Aida“.

Posebno je privlače fizički teatar, scenski pokret i ples, koje vidi kao važan dio glumačkog izraza i istraživanja na sceni. Željela bi isprobati različite forme dramske umjetnosti prije nego što odluči čemu će se posvetiti. U toj želji ima mjesta za budućnost koja još nije unaprijed određena.

Kada govori o tome šta želi drugim djevojčicama i mladim ženama, vraća se slobodi: slobodi mišljenja, mogućnosti da imaju svoje ja i da znaju ko su.

„Kada znaju ko su, onda mogu tražiti i da ih drugi prepoznaju i prihvate.“

Na klupici s koje je javila roditeljima da je primljena na Akademiju, Aida je tek počinjala živjeti ono što je ranije sanjala. Danas uz njeno ime stoje uloge, predstave i godine studija. Pred njom su nove stvari koje želi probati.

Kada je pitaju ko je, ona zna odakle želi početi.

Aida Vehabović. Studentica. Bavi se glumom.

Tekst je nastao povodom Međunarodnog dana djevojčica, 11. oktobra, koji ove godine poziva na okončanje dječijih brakova i ulaganje u prava djevojčica. Priča Aide i Zemine podsjeća na važnost obrazovanja, podrške i slobode svake djevojčice da sama oblikuje svoju budućnost.