Plava galerija sretnog djetinjstva
Svako dijete zaslužuje sretno djetinjstvo
Vaše priče i sjećanja
Edin Džeko: ”Lopta – moj najbolji i najvjerniji prijatelj iz djetinjstva. Ljubav između mene i lopte je, od tad, uzajamna.”
PRVA PORODIČNA FOTOGRAFIJA
Na slici smo mama, tata, sestra i ja. Ili, kako ih ja zovem keva, Grujo i Taca. Fotografisao nas je tatin prijatelj Dragutin koji je bio umjetnik fotografije. Pravi, ne kao ovi danas po instagramu i FB.
Znate, kad god neko pita za moju porodicu meni ova slika bljesne pred očima. Ova, jer je naša prva zajednička iako na njoj imam čak šest godina. Iako je nastala davne 1997. dok smo bili u izbjeglištvu na Palama kad su mnogi mislili da nema previše razloga za osmijehe na licima. Ali osmijesu su tu! Porodica je tu, na okupu – šta ti više treba.
Ova slika mi padne na pamet jer nemamo mnogo zajedničkih u posljednje vrijeme. Sestra i ja radimo u Banjaluci, roditelji žive u Bijeljini. Ali nema veze, ova jedna mi je dovoljna. Dovoljna jer kada god je vidim izmami mi kez kao što je i prije 21 godinu kada sam bio klempavi klinjo koji nije znao šta je porodica. Ali je osjećao.
Na slici smo mama, tata, sestra i ja. Ili, kako ih ja zovem – Keva, Grujo, Taca.
Ova fotografija je moje sretno djetinjstvo.
Nikola Lero
MOJ TATA, UVIJEK SPREMAN DA PRUŽI SVU SVOJU LJUBAV I PODRŠKU
Ova fotografija je napravljena 1996. godine i podsjeća me na dan kada je moj tata ubijedio nastavničko vijeće moje buduće osnovne škole da mi dopuste da se upišem u prvi razred iako nisam imala dovoljno godina.
Objasnio im je da će svi moji prijatelji, sva djeca iz ulice, krenuti u školu tog septembra i da ja zbog toga ne prestajem plakati tri dana. Naglasio je da ne želi da se osjećam izolovano ili da smatram da još uvijek nisam “dovoljno pametna” za školu (kako sam mu navodno rekla) samo zato što sam rođena dva mjeseca nakon svojih prijatelja. Nastavnici su imali suosjećanja prema tati i njegovoj molbi te su mi dozvolili da polažem prijemni ispit – položila sam ga bez problema i bilo mi je dozvoljeno da se pridružim ostaloj djeci.
Čovjek sa ove fotografije je živući hodajući simbol mog sretnog djetinjstva i odrastanja kroz cijeli život. Moj tata, uvijek spreman da pruži svu svoju ljubav i podršku.
Ajla Bećirspahić
BUCKASTI DJEČAK SA BRONZANOM ZNAČKOM GRADA BIJELJINA
Negdje pri kraju Službenog glasnika grada Bijeljina, broj 27 / 2006. stoji –
Član 1. stav 2.:
Rješenje o dodjeli stipendija učenicima generacija:
– Nikola Lero, učenik generacije Osnovne škole “Jovan Dučić”, sada učenik Gimnazije “Filip Višnjić”.
Ubrzo nakon toga sam dobio Bronzanu značku grada Bijeljina za istaknuti rad, djela i lične uspjehe koji doprinose afirmaciji organizacija, institucija i opštine u raznim oblastima života i rada. Tada nisam ni znao šta znače ove formalne, velike riječi, samo sam se pitao zašto nije srebrna ili zlatna. Kasnije sam saznao da djeca dobijaju bronzanu, a stariji ove druge dvije. Nije mi to fer! Ali nema veze, sija i ova moja kad se dobro uglanca.
I danas, sa završenim fakultetom, nekim drugim nagradama, priznanjima, opet se sjetim tog buckastog dječaka koji nije razumio ni riječi što su napisali , ali je znao da voli da uči. Da napreduje.
I nije on mario ni za preponosne roditelje, nastavnike, direktore. I nije mario ni za osvojene medalje po takmičenjima iz fizike, književnosti, istorije.
Nije, jer je bio gladan i žedan znanja. Znanja koje vrijedi, koje će mu pomoći da učini sebi i drugima život ljepšim.
Još sam uvijek on.
Nikola Lero
MEDO ROZIĆ, MOJ NAJBOLJI DRUG
31.12.2010. godine, malo prije ponoći, dobila sam poklon.
Bila je to velika, šarena kutija. Bila sam nestrpljiva i jedva sam čekala da je otvorim. Unutra sam našla smoki, čokoladu, neke bombone, uglavnom, sve što se može naći u običnom paketiću, ali, osim toga, unutra sam našla nešto što mi je promijenilo dijetinjstvo.
Mali medo. Mali roze medo. Veoma brzo mi je postao najbolji drug.
Spavala sam držeći ga u ruci. A tokom dana imao je svoje posebno mjesto. Stavila bih ga u majicu (gdje je vrat) i po cijeli dan nosala. Bio je veliki problem kada bih ga navečer izgubila. Voljela sam da mu pravim kuće i odjeću, i da glumim da je on maneken, a ja dizajnerica. Bila sam jako vezana za njega, tako da je on išao sa mnom na more, planine, u šetnju i gdje god sam ja bila, tu je i on.
Dobro sam ga čuvala. Sada je siv. I dalje mu se ispod repića vidi stara boja. Nakon svih godina, naravno, poprimio je sivu boju. On je bio sa mnom i u najtežim trenucima, pa čak i kada sam slomila ruku, bio je sa mnom u bolnici. Prebrodila sam svoje najgore trenutke s njim, i govorila sam mu sve svoje tajne. I danas spavam s njim i volim ga koliko sam ga uvijek voljela.
Ime mu je Medo, a prezime mu je Rozić.
Možda ja sad nemam vremena da se igram sa Medom, ali ipak će ostati zauvijek uz mene i uvijek će biti moj najbolji drug.
Sada je dio mog djetinjstva, a kada narastem, ostat će dio mog života.
Berina Imširović VII2
Osnovna škola „Kulin Ban“
Visoko
MOJ BICIKL – POČETAK SRETNOG DJETINJSTVA
Period od 1996-2000 godine smatram svojim najsretnijim dijelom djetinjstva.
To proljeće ’96-e i naš dolazak na Alipašino polje neću nikada zaboraviti. Stigli smo pred zgradu koja je izgledala kao da ima beskonačno puno spratova. Zgrada je imala 17 spratova naravno, ali meni kao malom šestogodišnjaku to je izgledalo puno više. Već prvog dana sam stekao dva prijatelja, a u narednih par sedmica sam upoznao i ostatak, onog što će se kasnije ispostaviti, jednog nerazdvojnog društva.
Od nas sedam, bio sam jedini koji tada nije imao bicikl. Ponekad bih po čitav dan gledao svoje drugare kako jure okolo i zabavljaju se. To su bili dani kada bih se osjećao jako tužno jer je to bila jedina aktivnost u kojoj nisam mogao sudjelovati, a koja je opet djelovala kao najzabavnija. Majci nisam nikada rekao da želim bicikl. Rat je tek nedavno završen, ima prečih stvarih o kojima se mora misliti. Ali… majka uvijek zna.
Jednog dana dok sam sjedio na klupi i gledao prijatelje kako voze svoja bicikla ispred zgrade, ugledao sam majku i oca kako idu prema meni. Otac je pored sebe gurao bicikl. Nisam smio da se radujem unaprijed, iz straha da se ne razočaram. Šta ako nije za mene? Majčin osmjeh je ipak rekao sve.
Potrčao sam im u zagrljaj, iako mislim da sam ipak prvo zagrlio bicikl. Moji drugari su vidjeli sve, pa su i oni požurili prema nama i pitali nestrpljivo moju majku da li je to za mene. Kada je rekla da, svi su sišli sa svojih bicikala i počeli da skaču oko nas sa rukama podignutim u zrak i smijehom. Bili su toliko sretni zbog mene i zbog činjenice da sada svi zajedno možemo voziti.
Taj bicikl je bio početak mog sretnog djetinjstva i narednih par nezaboravnih godina koje smo proveli vozeći se skupa.
Elmin M.
MAŠNA JE SREĆA, MAŠNA JE LJUBAV
Leptir mašna…
Za nekoga možda samo komad tkanine ili modni detalj; za mene je ipak nešto posebno. Podsjeća me na sve one lijepe dane djetinjstva u kojima sam uživao, dok bi mi stariji govorili kako sam „mali gospodin“, aludirajući na moj izgled koji je rijetko izostavljao moju mašnu.
Stara preko dvadeset ljeta, svjedoči nekim lijepim uspomenama i bezbrižnim danima u kojima sam najviše htio da odrastem. Srećno djetinjstvo ili makar dijelovi tog perioda, jednostavno zahtijevaju da na sve to posmatram kao na nešto nedostižno, što se više ne može vratiti i što se jednostavno neće ponoviti. Često u drugoj djeci i njihovim radostima vidim i svoje djetinjstvo, vidim sve te bezbrižne osmijehe i trenutke kojih čovjek postane svjestan tek godinama ili čak decenijama nakon.
Mašna je sreća, mašna je ljubav.
Danas stoji rame uz rame sa mašnom koju trenutno nosim i koja je ipak veća od nje, podsjećajući me na „malog mene“ i nekako opominjući kako nikada ne trebam prestati biti dijete, jer “Djetinjstvo pokazuje čovjeka, kao što jutro pokazuje dan”.
Strahinja Savić
MOJ BRAT DRAGAN, NAŠA BABA STOJA I JA
Ranih ’70ih angažovali smo lokalne fotografe kojima je trebalo ihahaj vremena da fotografije razviju, a da ne pričamo dostave…
Naš lokalni fotograf, za područje opštine Novi Grad u Sarajevu, prezivao se Bozalo.
Među ranim uspomenama je mali album crno bijelih fotografija, ovo je jedna od njih, kojim je zabilježeno naše rano djetinjstvo.
Moj brat Dragan, naša baba Stoja (tatina mama) i ja. Cvijeće je potpuno zbunjeno s nama, ali nas dekoriše.
Dobrila Močević
ŠKOLSKO FOTOGRAFISANJE
Sva djeca u moje vrijeme imala su sličnu fotografiju. Bio je to dan u školi kad bi nas okupili i čika-fotograf nas je pripremao za istu pozu.
Gledajući je sad, razmišljam o sretnom djetinjstvu iz ove perspektive. Nije baš bilo puno prostora za kreativnost (nosili smo obavezne dosadne plave kecelje), čitali smo sa iste strane bukvara “Išla Maša u šumu” i nekako nam je ta jednakost izgledala prirodno i obavezno. Moja frizura je i dalje beznadežna, i mnogo godina kasnije i još uvijek s velikim poštovanjem razmišljam o obrazovanju i učiteljima.
Iskreno vjerujem da sretno djetinjstvo znači dobra prilika za školovanje i kvalitetno obrazovanje, i nadam se da će i kvalitet i nastavnika i programa za što više djece ponuditi i put za sretno odrastanje.
Nela Kačmarčik
KLIKER SA ZELENIM CIRKONIMA
Zatvorila sam oči. Ispred sebe vidim sitnu, nestašnu plavokosu djevojčicu kako se igra sa ostalom djecom i trči dobro poznatim sokacima svog komšiluka. Vidim i majku kako me doziva i oštrim tonom mi pokazuje na moje, već po ko zna koje po redu, pocijepane patike, vidim koljena izgrebana od padova i zelena od trave.
Na kraju dvorišta vidim djeda kako sjedi pod starom jabukom. Zove me da mu priđem i ja, kao i uvijek, potrčah u silnoj znatiželji onako kako to samo dijete zna. Djed je uvijek nalazio način da me obraduje. Nježno me pomilova po raščupanim plavim uvojcima i stavi u svoje krilo. Iz džepa je izvadio plišanu vrećicu i dao mi. Istog momenta sam zgrabila vrećicu i nespretno istresla sav sadržaj iz iste.
Po stolu se rasulo desetak klikera svih veličina i boja. Ipak, pažnju mi privuče jedan, srednje veličine sa zelenim cirkonima. “Ovaj je moj!” – reče mala plavka odlučno.
Klikeri su bili jedna od glavnih atrakcija mog djetinjstva. Iako je bilo onih koji bi me odgurivali sa tvrdnjom da klikeri nisu za djevojčice, uvijek sam se otresito borila za svoje mjesto u ekipi. A igre smo izmišljali mi – djeca klikeraši. Bilo je tu dosta prostora da se pusti mašti na volju ali jedno je bilo sigurno – pobjednik dobija sve klikere. Svoj kliker sa zelenim cirkonima sam škrto čuvala i vrlo rijetko sam rizikovala s njim.
Neke od najljepših i najsretnijih uspomena mog djetinjstva stanu u jedan mali stakleni predmet – kliker.
Otvaram oči i vidim laptop – kliker nekih novih klinaca.
Amina Bašić
BUCMASTA ŽENA – MOJA PRVA SLIKA
Ovaj predmet me podsjeća na sretno djetinjstvo iz razloga što je ovo jedna od mojih prvih slika i ujedno najdraži rad naslikan sa 12 godina.
Sjećam se koliko sam vremena provela nagovarajući roditelje da me upišu u školu slikanja i kada se to napokon ostvarilo, sa ogromnim iščekivanjem i entuzijazmom sam čekala nedeljne čašove slikanja, koji su obilježili dobar dio mog djetinjstva i činili me sretnijim djetetom. Tada me je ispunjavalo da svaki mjesec tražim inspiraciju za novo ulje na platnu i da izrazim svoju potrebu za kreativnošću kroz svoje slike.
Ovaj rad sam kao dijete nazvala ‘Bucmasta žena’.
Marija Dimitrijević
BARBIE KASICA ZA PRVU PETICU
Moja prva petica je nešto što mi je duboko ostalo urezano u sjećanju.
To je bio poseban trenutak kojeg se rado sjećam. Radost da se trud isplati i nestrpljivo iščekivanje da to isto podijelim s roditeljima je za mene tad bila sreća.
Za poklon sam od roditelja dobila Barbie kasicu, koja se punila sa svakom narednom peticom, koje su se nizale.
Iako sam tad imala samo 6 godina, ne blijedi sjećanje i uspomena na radost tog trenutka!
S. J.
PLIŠANI IRVAS IZ FINSKE
Moja mama je bila trudna sa mnom u vrijeme ratnih dešavanja.
Nažalost, tada je bilo upitno kako uopšte naći hranu za dijete, a igračke nisu bile u prvom, a ni u drugom planu. U julu 1995, grupa ljudi iz Finske je došla u moj rodni grad. Moja mama je bila jedna od osoba koja se srela s njima. Bili su pogođeni cijelom situacijom u našoj državi i zaista su željeli da urade bilo šta, što može bar malo poboljšati trenutno stanje. Kada su pričali sa mojom mamom i kada su saznali da je trudna, dali su joj ovog plišanog irvasa.
Rekli su joj da oni ne mogu puno uraditi, ali mogu dati igračku iz Finske, koja će dočekati to dijete.
Moja mama je uzela irvasa, odnijela ga kući i on je čekao mene. Uskoro se pokazalo koliko sam proračunata, jer sam ipak izabrala kada ću se roditi, a to je bilo dva dana nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma.
Tako sam se ja rodila u miru i došla na ovaj svijet, gdje me, pored mojih roditelja, dočekao i ovaj irvas.
Sljedećih godina, uprkos novim igračkama, on je ostao najdraža igračka, koja je svugdje išla sa mnom, a danas me ponosno gleda sa vrha mog ormara.
Samra Džumhur
OSTARILA SI CIPELO, A I JA SA TOBOM
Da, ovo je stara, olinjala cipela sa oštrim zubima.
Možda ona izgleda kao nešto od čega bi se druga djeca budila uplakana, ali evo je i danas tu. Prati me na svakom putovanju, avanturi ili običnom odlasku u grad. Tu je svaki put kada sjednem za volan, klati se i kezi svoje zube. Nikad je nisam gledao strašljivim očima, jer uvijek bila sastavni dio onog lijepog. Onog najiskrenijeg, porodičnog i toplog. Čula je svaku našu pjesmu u autu, pjevanje ko’ četiri gavrana, smijeh, a i suze. Dobro nas zna.
Automobili su se mijenjali, ali je ona uvijek našla svoje mjesto, tu na tom retrovizoru. Prvo je čuvala moje roditelje, onda smo došli brat i ja pa je čuvala četvero, a evo danas čuva mene svaki put kada dodam gas. Danas nas je više, pa ne možemo svi stati u taj jedan automobil.
Još uvijek svira ona „I’m a believer“ u Shrek verziji, a mi „pičimo“ morskom obalom. Ugrizi sve loše cipelo i čuvaj nas još.
Ostarila si cipelo, a i ja sa tobom.
MOJ BRAT JE MOJE SRETNO DJETINJSTVO
Fotografija koju vidite je najdraža uspomena na Djetinjstvo. Nastala je tokom naknadne proslave jednog mog rođendana, kod kuće, jer sam na dan kad mi je zaista bio rođendan, bila u Zavodu za rehabilitaciju ‘Dr Miroslav Zotović’ u Banjaluci.
Inače, brat je moje sretno djetinjstvo, onako kako mnogo djece sa poteškoćama u razvoju ima tračak lijepog u okolnostima koje baš i nisu lijepe. Kao dijete koje je rođeno s poteškoćama, često sam bila uskraćena za najobičnije nestašluke i nepodopštine, koje je on prilično dobro nadoknađivao. Sjećam se, zimi su se sva djeca sankala i klizala ispred zgrada. Meni je, pod budnim okom starijih, bilo dozvoljeno tek grudvanje i pravljenje Snješka Bijelića. Nas dvoje smo se jednog zimskog popodneva izvukli vani, iza zgrade, iskoristivši što je mama bila nečim zauzeta i otišli na ‘klizu’, dobro klizav i utaban spust sa improvizovanog brda od snijega. Prvo se spustio on, da mi objasni kako, a onda sam se spustila ja – jednom, dvaput, triput i pala, ozbiljno se udarila u leđa, do tačke da sam si izbila dah. Sjedio je pored mene, stalno ponavljajući pitanje ‘Jesi li dobro?’, dok nisam ustala, objasnila mu da me boli, ali da nikom nećemo ništa reći.
Danima sam hodala bolnih leđa i bolno udišući i izdišući. Razmjenjivali smo poglede kad niko ne vidi, u kojima sam ja kukala a on tješio i šaputao – ‘Biće sve dobro, proći će!’
I prošlo je. Sve osim činjenice da je imati brata koji te uči svemu što možeš i ne možeš, čuvajući ti i bolna leđa – ogroman dio sretnog djetinjstva!
MOJE SLIKOVNICE – JEŽEVA KUĆICA I KRAVA NA MJESECU
Ovo je slikovnica koju sam najviše listala, a poslije i čitala.
Sanja Kabil
KAPA SA ANTENOM
Kada god prve pahulje snijega pokucaju na prozorsko okno bilo kojeg stana u kojem živih poslije tih djetinjih dana, mene srce i um na velikim sanjkama vrate ponovo na te dane. Čudno je i Vama kako ih se sjećam?
Znam da jeste. I meni je, ali samo ponekad!
Ipak, kada pogledam ovu fotografiju iz 1979.godine, slike se vrate, vrate se priče onih koji se sjećaju mene kao sićušne djevojčice, nalik grudvici, moje pokojne Anke, žene koja me čuvala i dopuštala mi da, još tada listam Brankove sveske sa fakulteta i učim pisati.
Branko je Ankin sin. Sva djeca iz osamdesetih pamte onog Branka Kockicu i čim čuju danas na snimcima onu „U svijetu postoji jedno carstvo…“rasplešu se sjećanja svojstvena svima nama koji odrastasmo tako.
Ja sam, za razliku od svih ostalih vršnjaka, u malom gradiću Prozoru, osim na televiziji, imala Branka koji me tih zimskih dana nasmijavao sapunjajući svoje lice poput Djeda Mraza nasmijavao do besvijesti. Činio me sretnom kupujući mi ne jedan , već više novogodišnjih paketića. Činio me zainteresiranom za pisanje učeći me da se slovo E ne piše sa pregršt vodoravnih ctrica – jer tada E nije „e“ , već princezin češljić.
Kroz misli i srce mi i sada struje sjete kao taj dan oštar januarski zrak koji je ujedao oštreći zube na obroncima Makljena.
Sa balkona zgrade iznad gradske samoposluge ta uzbrdica blještala je pod suncem. Branko me nosio kroz prtinu negaženog snijega. Njegov korak nošen je ritmom pjesme koju mi recituje.
„Ide zima, ide zima, mali zeko …“ – Zašuti na tren.
Čeka da ja zvonkim glasićem nastavim: „…bundu… i majku… ima!“
Branko me bodri i grije ruke držeći mi obje u svojoj jednoj. Tražimo zeca koji ima bundicu i onog koji je izgubio potočić u obližnjem grmu. Potom me Branko spušta iz naručja na mjesto gdje je utabao snijeg i kaže mi da stojim mirno i gledam u njega. Pričao miposlije, kada sam porasla malo, da sam još par trenutaka tražila onog zeca iz obje pjesme. Onda sam stala mirno i čekala da Branko škljocne jednom pa još jednom foto aparatom iz kojeg su za par sekundica izlazile slike u boji. Ništa me sretnijom nije činilo kao kada bi Branko dopuštao da ja čuvam tek izvučenu fotografiju na kojoj sam prepoznavala ufotkane motive. Dok se vraćamo prema zgradiu kojoj nas je Anka čekala sa zeljanicom, Branko me stavlja na svoja ramena i govori mi da dobro čuvam kiku na narandžastoj kapi kako ne bi odletjela do Makljena. Tražih od njega da trči i da glumi da padamo.
Smijem se i u sjetama baš kao i sada dok kucam priču.
Ono čega se još sjećam jeste da je Anka stavila na štrik kapu da se osuši od pahuljica snijega.
Kroz par dana fotografija sa motivom mene u narandžastoj kapici kako stojim mirno u nanosima snijega osvanula je u tadašnjem izdanju časopisa „Antena“ među odabranim fotografijama tog mjeseca.
Branko je nakon ove fotografije načinio još mnogo lijepih fotografija, najljepših moga djetinjstva. U mojim albumima, sveskama, današnjim ruopisima oblici su slova koje me naučio dok sam odrastala u njihovom domu, istovremeno učeći svoje djetinje biće humanizmu i dobroti kao i udomu moje porodice. Kao motivi sa najljepših fotografija nižu se motivi proljetnih, motivi kućnih trenutaka i zabilježenih važnih događaja.
Još je mnogo zima od tada snijegom nanijelo led u prozorska okna mojih sadašnjih mjesta stanovanja. Mnogo snijega ima i na ostalim fotografijama. Ipak, nijedan snijeg, niti ijedno drugo zubato sunce, nema značenje topline i dragosti, kao na ovoj fotografiji. U mom foto albumu i danas su te fotografije nastale u tih prvih pet godina mog života provedenih u stanu Anke i Marka Čurčića.
Jedno je sigurno , nakon svih ovih godina, još od najranijeg djetinjstva, Branku sam zahvalna za preveliku zaintrigiranost za ovaj magični svijet fotografija.
I ne samo za to, već i za poriv osvajanja svijeta lijepih riječi i pisanja.
Vernesa Manov
INSTITUCIJA BAKE, NANE, NENE, NONE…
Moje sretno djetinjstvo je obilježeno postojanjem bake. Baka je osoba puna ljubavi i topline, a koja ti dopušta sve ono što svojoj djeci (tvom roditelju) nije dopuštala.
Moja baka je plela haljine za mene, šišala me (pogledati šiške na fotki) i vodila računa da imam fotografiju za uspomenu, a takođe i da imam odgovarajuće modne dodatke (sat, šnala, lančić).
Brigita Banković Hadžić
TELETUBBIESI
Teletubbiesi je bio prvi crtani film koji sam ikada pogledala. Ostavio je na mene snažan utisak u mom djetinjstvu. Prvi put sam vidjela avanturu, gledala sam ga svaki dan. Osjetila sam snažnu ljubav između pravih prijatelja. Ljubav koja ih je spajala i gasila sve što bi ih ikada moglo razdvojiti. Sve ih volim podjednako.
Ova igračka Teletubbies Po je dio mog djetinjstva, koje je bilo ispunjeno srećom, kojeg ću se uvijek sjećati.
Lea Ristić
JU Treća osnovna škola Brčko
NINTENDO GAMES
Ovaj nitendo me podsjeća na djetinjstvo. Kupio sam ga prije mnogo godina i znači mi puno.
I dan danas kada ga uzmem i upalim, vrate mi se u sjećanje dobra stara vremena, gdje nije bilo telefona i gdje se igrice nisu igrale duže od sat vremena. Ovo je moja prva konzola i puno mi znači.
Tarik Bešić
JU Treća osnovna škola Brčko
OMILJENI LIK IZ CRTANOG FILMA
Ovo me podsjeća na djetinjstvo, jer sam se kao mala neprestano igrala sa njim. I ovo je ujedno i moj omiljeni lik iz najdražeg mi crtanog filma.
Asja Kurtović
JU Treća osnovna škola Brčko Distrikt BiH
Zimske radosti sa sestrama.
Moamer Kasumović
SLIKA IZ DEDINOG NOVČANIKA
Na ovoj fotografiji sam ja sa nekih 2 – 3 godine, a slika i dalje stoji u dedinom novčaniku. Mogao sam je uzeti samo da je fotografišem telefonom, i odmah je vraćena na svoje mjesto.
Inače, deda je jedan od onih koji su me odgojili, vodio me sa sobom gdje god je krenuo i bio tu za mene u svakom trenutku. Djetinjstvo na selu, uz njega, bilo je nešto što je meni jako blizu savršenstvu, i jedva čekam da svom djetetu pokažem svako drvo koje sam kao klinac zasadio sa dedom.
Ova fotografija, koju “preslikah” i koja je i u ovom trenutku u dedinom novčaniku, samo je jedna od mnogih stvari koja me podsjeća na ono što svako dijete zaslužuje da ima. Sretno djetinjstvo.
Aldin Lagumdžija
SANKANJE
Sankanje sa prijateljima na zimovanju.
Haris Mrkonja
SA SESTROM KOD DEDA MRAZA
Moje #sretnodjetinjstvo – odlazak sa sestrom kod Deda Mraza, a ja sam, naravno, ova desno.
Sestra je uvijek bila mrvicu hrabrija. Kako tada, tako i danas
Ivana Šimundža
Prvo dijete, velika maza koja se, kako pričaju, stalno uvaljivala u očevo krilo.
Arduana Pribinja
SREĆNO SLATKO DJETINJSTVO
Listam stare albume, gledam fotke, hm, mislim se šta da izdvojim – šta me podsjeća na srećno djetinjstvo? Vrtić, drugari iz ulice, selo, radovi na selu (ipak to ne), klompe, haljinice, velike bijele kragne, prvi dan škole, rođendani… ROĐENDANI!
Sada mi je neopisivo drago što su mama i tata poslije svakog rođendana nakon par dana kući donosili izrađene fotografije. Listajući sve te fotke, uočavam jednu konstantu na svakoj slici – uvijek neka nova, neobična torta. Kućica, srce, dva srca, kamion, zeko, svega je tu bilo. I uvijek, nekoliko dana prije rođendana mama se misli, kakvu bi tortu ovaj put napravila, dan prije rođendana uvijek haos u stanu – ovdje kutlača, ovdje zdjela, tamo tepsija, u ćošku Marina sa žicama od šlaga…
Tako malo je potrebno da dijete bude srećno!
I da me neko pita da li bih se vratila u djetinjstvo, moj odgovor bi bio – ne, kako mislite da se vratim, ja sam još dijete, još živim svoje djetinjstvo (makar samo u glavi), ali ako mogu torte da vratim, to bi već bilo odlično! Mama nije bila kuvarica, nije bila poslastičar, ali njene torte su uvijek (bile) najljepše!
Hvala mama.
P.S. Ova fotka s mikrofonom, da to sam ja i ne, to nema veze s tortom i rođendanima. To je samo mali podsjetnik na srećne i zabavne dane u vrtiću, ali i na moju ljubav prema mikrofonima. Možda ne znam da pjevam, ali zato to nadoknađujem pričanjem.
Marina Bogdanović
NJENO VELIČANSTVO – MAMA
Njeno veličanstvo MAMA.
To je moje sretno djetinjstvo. Uz mantru „Ko zna što je to dobro“ sa mnom je živjela i preživjela sve pobjede i poraze koje nam je moje djetinjstvo serviralo. Bez straha i nedoumica, naučila me je da u svim situacijama budem samo svoja, bez ustupaka ikome. Što ova fotka najbolje i pokazuje: naučila me kako da budem SRETNA.
Majda Balić
TORBA IMENA LJUBAV
Moje sretno djetinjstvo je obilježio poklon mojih roditelja. Za 5.rođendan dobila sam torbu, kojoj sam dala ime Ljubav. Ta torba mi je vjerna drugarica. Sa mnom je provela godine u školi, a i danas dan stoji u mojoj sobi. S obzirom da sam je prerasla, kako mama kaže, i da su knjige sve teže, sada je ne mogu nositi u školu.
Sve to nije razlog da zaboravim moju vjernu drugaricu. Mnoge pustolovine mi smo prošle zajedno, mnogo puta je bila zasuta vodom koju ja ne zatvorim a stalno je skupljala čips, smoki i ostale grickalice koje su se znale zadesiti. Šta da vam kažem, znala je drugarica da će doći crni dani. Šta god da sam radila, torba je uvijek bila tu, samo preko ramena i nikad nije bježala s leđa.
Ponekad je i danas stavim svoju torbu na leđa i kažem mami da Ajna može svijet osvojiti. Ajna Denić Učenica JU Druge osnovne škole Brčko distrikt BiH
FAMILY LIFE IN A SMALL VILLAGE IN THE HOLLAND
I grew up in a small village in the North of Holland. At that time, my father grew crops for a living, my mother worked day and night to run the household of our large family. That included sewing and knitting most of our clothes by hand. She enjoyed family life very much and would always have personal attention for me and my sisters and brother. That’s what the photo, taken in the early 1960s, tells me, that’s why it so dear to me.
Corien Vos-Woestenburg, spouse of Ambassador Reinout Vos of the Netherlands
JAGNJE BETI
Predmet koji me rado podsjeća na djetinjstvo je jagnje Beti.
Dobila sam je za peti rođendan od djeda, ali poklon je također bio i simboličan jer sam kao mala proizvodila čudne zvukove meketanja jagnjeta. Sve do desete godine sam spavala sa njom.
Međutim veoma se rado osvrnem na policu na kojoj stoji i rado se sjetim svog djetinjstva.
Emina Malkoč
Učenica JU Druge osnovne škole Brčko
SAT
Bilo je to davno kad sam imala četiri godine. Igrala sam se u svojoj sobi. Tada je neko pokucao na vrata. To je bio moj otac koji je u naručju držao neku malu kutiju. Dao mi ju je i rekao da je otvorim.
To je bila malena roza naruknica koja je na sebi imala mjerilo. Ja sam pitala oca šta je to, a on je odgovorio da je to sat. Pokazao mi je kako se koristi i stavio mi ga na ruku. Iako duže vremena nisam znala da se služim njime, nosila sam ga kao ukras. S vremenom sam sve više učila na sat. Taj sat mi je puno značio, uvijek bih se nasmijala kad pogledam u njega.
Kad sam napunila 6 godina dobila sam novi sat, a svoj roze sat sam stavila u prozirnu kutijicu koju sam dobila od mame i uvijek ga se rado sjećala.
Amela Krajnović VI-5
Učenica JU Druge osnovne škole Brčko distrikt BiH
HALJINA ZA POSEBNE PRILIKE
Ime mi je Elma. Rođena sam 1989., a rano djetinjstvo sam provela u opkoljenom Sarajevu. Poslijeratna generacija koja je upisala osnovnu školu davnog septembra 1996. Kako volim reći sretna generacija, jer je naša mladost tek počinjala. Uvijek najsitnija u razredu, ali to me nije mnogo pogađalo.
U vrijeme novogodišnjih praznika 1996. godine, u školi smo svi pozvani kako bismo dobili novogodišnje paketiće koje su nam poslala djeca iz Norveške. Neko se sjetio nas, djece Sarajeva, pa nam je želio uljepšati praznike. Dok sam čekala u redu za svoj paketić vidjela sam kako su druga djeca dobila velike paketiće s igračkama, slatkišima, pa sam s nestrpljenjem čekala svoj red. Kada mi je napokon bio uručen paketić, bila je to mala kutija i najmanji paketić. To me učinilo tužnom, a mama mi je objasnila da nije bitna veličina, već lijepa gesta i da nije sve u veličini poklona.
Kada smo došli kući otvorila sam svoj paketić i na moje veliko iznenađenje u njemu je bila haljina. Hej, HALJINA!!!! Dok su drugi dobili igračke i čokolade, ja sam dobila haljinu!!! Moj broj, onako baš kao da je za mene kupljena. Uz novogodišnju čestitku, Marie (iz Tveitevag, Norveška) mi je poslala slike svoje mačke, prijateljica, porodice i sebe na klizalištu uz opise kako provodi svoje vrijeme u dalekoj zemlji. Sreći nije bilo kraja. Haljinu sam oblačila samo u posebnim prilikama, kako je i dolikovalo. Na fotografiji sam ja u toj haljini, davne 1997. godine na rođendanu drugarice Naide, jer rođendani su posebna prilika.
S Marie sam se čula preko Facebook-a u februaru 2012., kada sam odlučila da je pronađem, zahvalim se i kažem da je haljina našla svoj put, te obilježila moje djetinjstvo i ispunila ga srećom. Nažalost Marie i ja se nismo lično upoznale, ali jos uvijek imam njenu čestiku i slike koje sam dobila davne 1996. godine.
U vremenu kada mnogo djece nema sretno djetinjstvo, kada su dio ludila jer su odrasli odlučili igrati se rata ili im je život podijelio karte pa pripadaju marginalizovanim skupinama i socijalno ugroženim kategorijama, jedna „mala“ gesta, u kojoj vi ne vidite veliku važnost može promijeniti djetinjstvo i učiniti neke trenutne posebnim.
Vjerujte mi na riječ, jer zbog jedne haljine za posebne prilike, danas imam sjećanja na sreću i trudim se isto omogućiti drugoj djeci. Možda ne mogu promijeniti svijet, ali svijet jednog dijeteta možete učiniti posebnim uz jednostavna dobra djela.
MOJ MEZI
Ovo je Mezi. Moj medo koji je sa mnom dijelio sve momente djetinjstva i odrastanja.
Kada sam bio sretan – igrao sam se s njim i bio još sretniji. Kada sam bio tužan – pomagao mi je da to više ne budem. Dovoljan je bio samo pogled na ovo njegovo lice i isplaženi jezik da izmami osmijeh. Bez Mezija se nije moglo ići na spavanje. Meziju je bio otpao jezik, bilo mu je otpalo i jedno oko, jednom mu je popustio jedan od šavova pa su se iz njega počele prosipati kuglice stiropora. Svaki put je ‘izliječen’ iglom i koncem, jer nikakva zamjena nije dolazila u obzir, iako je mama nekoliko puta pokušavala da mi kupi ljepše i raskošnije mede.
Bili su lijepi, ali nisu imali Mezijev karakter, i tu sam već naučio da izgled nije toliko bitan kada se s nekim razumiješ kao što sam se ja razumio s njim. Mezi je bio i ostao – Mezi.
Almir Panjeta
Moja uspomena na sretno djetinjstvo.
Pače. A na džemperu mače.
Boris Šavija
Banjaluka. Ispred današnje Skupštine, ranije Dom JNA.
Zoran Pivašević
MOJ PRVI DNEVNIK
Moj prvi dnevnik napisan 1996. godine nakon rata.
Na prvoj stranici osim mojih osobnih podataka napisala sam kako u svom gradu želim zauvijek živjeti samo da se ne zarati. Dokaz koliko jedno dijete od 9 godina pogađa rat i ostavlja neizbrisiv trag.
Dokaz neizmjerne ljubavi prema rodnom kraju, dokaz mnogo čega…dnevnik sam pisala od tada punih 10 godina.
Vedrana Vukoja
NE LJUTI SE, ČOVJEČE!
Moje sretno djetinjstvo obilježila je društvena igra Ne ljuti se, čovječe.
Dobro se sjećam kada smo se svi svaku zimsku noć okupljali kod nekog i provodili vrijeme igrajući se. Iako se igra zobe Ne ljuti se, čovječe, neko od nas bi se uvijek naljutio.
Roditelj: Samra Aganović, Izložba JU OŠ Prva Sanska škola
MOJA BARBIKA – LEPA BRENA
Moja barbika Lepa Brena me vrati godinama unazad i podsjeti me na moje sretno djetinjstvo.
Posebno je volim jer je to poklon moje bake. Jednog dana, kao mala djevojčica, gledala sam TV i vidjela reklamu za tu barbiku. Naručila sam je bez da sam ikom rekla. Nakon nekoliko dana pozvonio je poštar i rekao mojoj baki da ima paket za nju. Bila je toliko iznenađena, ali ju je ipak kupila.
Tu barbiku čuvam već oko 30 godina.
Roditelj: Ivana Atlija, Izložba JU OŠ Prva Sanska škola
ŠAH
Šah je igra koja me jako podjeća na djetinjstvo.
Večeri smo provodili zajedno i igrali šah. Bio je običaj da svaka kuća ima šah, jer bi se svi sastajali i igrali šah. Bilo je i onih koji nisu shvatali poentu šaha, ali smo uvijek igrali sretni i zadovoljni.
Roditelj: Suad Mehinagić, Izložba JU OŠ Prva Sanska škola
Na moje sretno djetinjstvo podsjeća me igra “gradova i sela”.
Sjesam se da smo uvijek to kao djeca igrali. Tu igru svakodnevno smo igrali i nikad nam nije mogla dosaditi. I dan danas volim da sa djecom poigram tu igru.
Roditelj: Nihada Talić, Izložba JU OŠ Prva Sanska škola
KARTE – NEZAOBILAZNA IGRA MOG DJETINJSTVA
Karte su bile nezaobilazna igra mog djetinjstva.
Kao djetetu to mi je bila najdraža igra. Kada bi nam roditelji navečer branili da igramo karte, ubjeđivali smo ih da pomoću njih učimo sabirati i oduzimati. Obično smo karte igrali u jesenjem i zimskom periodu. Čak smo i sami izmišljali igre sa kartama.
Roditelj: Edita Beširević, Izložba JU OŠ Prva Sanska škola
PRAĆKA KOJU MI JE NAPRAVIO DJED
Na moje sretno djetinjstvo me podsjeća ova praćka koju bi mi napravio djed.
S njom smo gađali posljednje plodove na drvetu. Naravno, koristili smo je i za razne druge igre. Metke smo pravili od tanke žice. Nisu sva djeca imala praćku, ali svako je je imao posuđivao je i drugog djeci.
Roditelj: Hatka Kurbegović, Izložba JU OŠ Prva Sanska škola
TRIKA – ČUVENA IGRA SA GRAHOM
Trika, ta čuvena igra sa grahom.
Toliko me podsjeća na moje sretno djetinjstvo. Bili smo presretni kad bi nam roditelji dozvolili, poslije crtanog filma, da odigramo partiju trike.
To su bila lijepa, sretna vremena.
Roditelj: Mersida Malovčić, Izložba JU OŠ Prva Sanska škola
MOJE TIKVE, MOJI UČENICI
Voljela sam zimu kao i sva djeca zbog zimskih radosti, a ljeto zbog odlaska na rijeku Blihu.
Jesen je ostala duboko u sjećanju i često razmišljam u jesenjim danima, da zaista je to bilo sretno jesenje djetinjstvo. Imala sam jednu lutku i prijateljicu iz komšiluka, sa kojom sam bila po cijeli dan. Igrale smo se učiteljica, ali su nam nedostajali učenici.
Razmišljajući kako da napravim razred učenika od samo dvije lutke, ugledala sam u bašti svojih roditelja gomilu tikvi. Poredala sam tikve sve jednu do druge, i još uvijek se sjećam nekih imena jer sam svakoj tikvi dala ime.
Moja prijateljica i ja smo tikve brojale jer svaki novi dan je nedostajala po koja tikva. Nismo znale šta se dešava sa našim učenicima (tikvama), a ustvari moji roditelji su tikve uzimali da bi mogli nahraniti kravu. Svejedno, imale smo dovoljno tikvi da se igramo danima.
Još uvijek se sjećam tog lijepog djetinjstva i tikvi iz mamine bašte.
Roditelj: Edina Bahtić, Izložba JU OŠ Prva Sanska škola