„Ne moram biti ovisna o svojim emocijama, mogu živjeti sada, mogu izgraditi novi život!“

Sa svojim dvjema kćerima, Darijom (15) i Alisom (6), Natalija je prije otprilike godinu i pol iz Ukrajine došla u Hrvatsku. Tog se razdoblja nerado sjeća:

„To je za mene bio veliki šok, nisam planirala nekamo otići, izgradile smo život u Kijevu, sve je bilo stabilno. I u jedan dan sve se promijenilo. Kad smo došle u Zagreb, najteže mi je bilo shvatiti da je to sad realnost, i da ja moram graditi svoj život ponovo. I još je teže jer ne znaš jezik, moraš učiti, imaš odgovornost, imaš obitelj, moraš hraniti djecu. I još, bila je to velika trauma zbog rata i zbog toga što ne mogu vidjeti svoje roditelje, oni su željeli ostati u Ukrajini. Ali sad nam je puno lakše jer smo otišli kod naše, sad već obiteljske, psihologinje i jako sam zahvalna Viktoriji na pomoći.“

Petnaestogodišnja Darija koja danas, nakon godinu i pol života u Zagrebu, govori kako se odlično uklopila, ne osjeća više jezičnu barijeru, a među svoje prijatelje iz Ukrajine, sad ubraja i one iz Hrvatske, prisjeća se teških početaka i trenutaka u kojima se osjećala izgubljeno i nije razumjela što joj se događa.

„Ja sam jako otvorena, uopće mi nije problem s nekim razgovarati, ali nisam shvaćala što mi se događa, razumjela sam u tom periodu jedino da sam nešto u sebi izgubila i da ne mogu reći što želim. Što želim, gdje se nalazim, kako moram ići dalje.“

Natalija je pokušala biti oslonac svojoj djeci, razgovarala je s njima, no ubrzo je shvatila kako to nije dovoljno i odlučila je potražiti stručnu podršku u Društvu za psihološku pomoć, koji kao provedbeni partner UNICEF-a u programu “Podrška djeci izbjeglicama i migrantima u procesu integracije u zemljama EU”, pruža individualnu psihosocijalnu podršku i grupne radionice za djecu i skrbnike raseljene iz Ukrajine.

 „Darija je puno plakala i mlađa kći isto, nije razumjela zašto mora nekamo krenuti i nešto učiti i to je za nju bilo teško. A za mene dva puta teže zato što su one sanjale snove vezane za rat. Došla mi je mlađa kćer i rekla: „Mama, sinoć dok sam spavala, vidjela sam rat i učila sam drugu djecu kako padati i što moramo napraviti. To je za mene bio šok, da mala djeca to sanjaju. Za mene, kao za majku, za moje srce, to je bio šok. To me motiviralo, to je bio razlog – zbog djece sam potražila pomoć.  Vidjela sam kako mlađa kćer brže to shvaća, a Darija – vidjela sam da nije dobro i morali smo nešto poduzeti. Sretna sam što smo našli našu Viktoriju, jako sretna!“

Viktorija Kolodiazhna diplomirana je psihologinja iz Ukrajine, koja zajedno s trima kolegicama, ukrajinskim psihologinjama, provodi savjetovanja i radionice u sklopu ovog programa. Govori kako je prilagodba radionica i savjetovanja izuzetno važna za djecu i njihove obitelji.

S Viktorijom se slažu i Darija i Natalija jer kako kažu „kad koristiš svoj materinji jezik možeš pokazati više emocija, otvoriti se, ne moraš misliti kako to reći, kako objasniti, samo govoriš iz srca, zato što koristiš svoj jezik.“

Izuzetno je važno raditi s djecom, no tek kad se uključe i roditelji ili skrbnici rezultati dolaze brže i lakše. Viktorija upravo takav pristup ističe kao jednu od glavnih prednosti ovog programa.

„Na radionicama i savjetovanjima naučimo djecu kako razlikovati emocije, što misle kad se npr. ljute, učimo o emocijama, a onda dođu doma, a doma nisu naučeni na to, onda to nije tako dobar rezultat. Jako im je teško ako su roditelji ostali isti. Ako dijete prije nije moglo izražavati emocije, to znači da ni roditelji ne izražavaju takve emocije. I kad smo počeli savjetovanja s roditeljima, rezultat se poboljšao. Roditelji su počeli razumijevati što se događa s djecom, naučili smo roditelje kako izražavati svoje emocije, oni to doma stalno ponavljaju."

Ima jedna dobra metafora – jedan i jedan je dva, ali u dobroj komunikaciji, u kvalitetnim odnosima, jedan plus jedan je jedanaest. To je baš to – kad radim i s djecom i roditeljima, rezultat nije dva puta više nego 11 puta više.“

„Ono što je ključno kad su djeca koja su prošla kroz teške i stresne okolnosti u pitanju je osigurati im stabilnost, predvidljivost, nekoga tko će moći pratiti njihove potrebe, a ne nametati ono što misle da bi im trebalo. Drugim riječima, potrebna je individualizacija i potrebna je podrška roditeljima i stručnjacima jer je ovo proces koji traje, i čak i mali stresni događaji, poput čekanja dokumenata, mogu uzrokovati lavine teških emocija“, govori Marina Ajduković, predsjednica upravnog odbora Društva za psihološku pomoć.

„Rat utječe na psihosocijalnu dobrobit svakog djeteta. Djeca su morala napustiti svoj dom, odvojena su od svojih prijatelja, a mnoga su bila izravno izložena ratu, nasilju i razaranju. Gotovo sva djeca se nose sa odsutnošću svojih očeva i starije braće ili stričeva jer su gotovo svi muškarci u dobi od 18 do 60 godina mobilizirani. Ali djeca su i otporna! UNICEF-ovo desetljećima dugo iskustvo rada s djecom pogođenim sukobima pokazuje da će se velik broj djece brzo oporaviti ako se vrate u školu, ostanu povezani sa svojim prijateljima i obiteljima, vrate normalnost u svoje živote, steknu nove prijatelje… Manji broj djece će trebati intenzivniju psihološku podršku, posebno ako se teškoće u svakodnevnom funkcioniranju nastave i nakon dva mjeseca“, istaknula je Martina Štabi, stručnjakinja za zaštitu djece Ureda UNICEF-a za Hrvatsku.

Supervizija je stručnjacima važna podrška