Dovoljno je biti “dovoljno dobar” roditelj
Naša uvjerenja o emocijama i načinima suočavanja s njima sastavni su dio roditeljstva
Roditeljstvo je emocionalno jedan od najzahtjevnijih odnosa i to čak i kada se sve odvija bez većih izazova. Nerijetko protresa naše temelje – vrijednosti, očekivanja i potrebe. Suočava nas sa samima sobom, s najdubljim skrivenim i neskrivenim ranjivostima.
U roditeljstvu svjesno i nesvjesno sudjeluju i naša očekivanja: o tome kakav roditelj želimo biti, kakvim smo se roditeljem zamišljali, što očekujemo od djeteta, sva naša ranija iskustva, sve informacije o odgoju koje nosimo, kao i roditeljstvo koje je oblikovalo nas – i još mnogo toga.
Kako su naše emocije povezane s emocijama djeteta?
Naša uvjerenja o emocijama i načinima suočavanja s njima sastavni su dio roditeljstva, bilo kao izrečene “istine”, bilo kao neizgovorena pravila. Primjerice, ako živimo s unutarnjim uvjerenjem da se ne smijemo ljutiti, da je ljutnja opasna, reagirat ćemo načinima koji će je zaustaviti. Ako vjerujemo da se tuga ne pokazuje, teško ćemo djetetu dati prostor da je izrazi. Ako vjerujemo da su emocije nešto što treba skrivati jer su znak slabosti, teško ćemo podnijeti djetetove. Ako vjerujemo da je „tiho dijete = dobro dijete”, svako odstupanje djeteta iz tog okvira može u nama izazvati intenzivnije reakcije.
Najljepši i najteži dio roditeljstva jest to što smo djeci najveći i najmoćniji modeli.
Način na koji mi prepoznajemo i reguliramo svoje emocije vrlo će se vjerojatno odraziti i na njih. Ako krenemo od ideje da trebamo regulirati prvo sebe, a tek onda dijete, već smo korak naprijed.
Što uspješnije prepoznajemo svoje emocije i dajemo im prostor, to ćemo ih lakše prepoznati i kod djeteta. Svjesnost o našem emocionalnom stanju prvi je korak u razumijevanju što se događa u našem unutarnjem svijetu. Što bolje poznajemo svoje male, tipične emocionalne reakcije i ono što ih pokreće, to se lakše reguliramo – i tek tada možemo stvarnije vidjeti gdje je dijete i što njemu treba.
U roditeljstvu nije pitanje hoćemo li pogriješiti – hoćemo, sigurno. Mnogo je važnije što ćemo učiniti nakon što pogriješimo. A djetetu, zapravo, ne treba savršen roditelj.
Dovoljno je da smo spremni preuzeti odgovornost za svoje osjećaje i ponašanja i vidjeti što možemo učiniti drugačije. A „drugačije” počinje već time da o tome promišljamo.
Što je djetetu potrebno?
- Da roditelji preuzmu odgovornost kada pogriješe
U svakodnevnom rječniku: „Danas sam povisio/povisila glas na tebe.”
- Da se roditelji ispričaju za posljedice koje su kod djeteta možda izazvale povredu, strah, tjeskobu ili brigu.
U svakodnevnom rječniku: „Žao mi je zbog toga.”
- Da roditelji osvijeste da njihovo ponašanje ima utjecaj na dijete.
U svakodnevnom rječniku: „Sada sam tu za tebe, htio/htjela bih čuti kako je tebi to bilo? Kako se osjećaš zbog toga?”
- Da roditelji ostanu dosljedni postavljenoj granici, čak i kad se ispričavaju za način na koji je komuniciraju. Ako gledamo granicu kao izraz brige, a ne iz pozicije moći i kažnjavanja, lakše ćemo joj ostati dosljedni.
U svakodnevnom rječniku: „Važno mi je da napišeš zadaću prije igre. Žao mi je zbog načina na koji sam ti to rekao/rekla.”
- Da roditelji ponekad daju kontekst vlastitog ponašanja, ako je to primjereno. Djeca često u svojim fantazijama mogu kreirati potpuno drugačije razloge od stvarnih i s vremenom roditeljske reakcije mogu početi pripisivati sebi – i to ne nužno svjesno.
U svakodnevnom rječniku: „Ovih dana imam puno obaveza na poslu, umoran/umorna sam i zato imam manje strpljenja. Svejedno ne želim da misliš da je u redu da povisujem glas na tebe. Razmislit ću kako se mogu odmoriti.”
Ovo je put modeliranja emocionalne regulacije i suočavanja s neugodnim emocijama. I već na prvi pogled potpuno je suprotno prebacivanju odgovornosti na dijete. Čak i kada nas neki djetetov postupak povrijedi, to ne znači da je dijete odgovorno za naše emocije ili njihovu regulaciju. (Npr. „Zbog tebe sam ljut/ljuta. Da si napisala zadaću, ne bih se derao/derala.”)
Možemo djetetu dati do znanja kako njegovo ponašanje utječe na nas – i to je potrebno – ali mu ne trebamo davati teret naše nemogućnosti regulacije.
U svakodnevnom rječniku: „Kad prekršiš dogovor, to me rastuži/razljuti. Važno mi je da se držimo dogovora. Sada se želim malo umiriti prije nego razgovaramo.”
Kad nesavršenost postaje roditeljska snaga
Da bismo imali kapacitet za dijete, nužno je da se bavimo i vlastitim kapacitetima. Djeca modeliranjem uče kako izgleda isprika, regulacija i preuzimanje odgovornosti. Uče da se greške mogu ispraviti, da odnos može rasti kroz pogreške i da prisutnost stvara prostor za ponovno povezivanje.
Najveći poklon koji možemo dati djeci je naša emocionalna prisutnost i osvještavanje vlastitih reakcija, uvjerenja i ranjivosti koje s djecom nemaju izravne veze. Preuzimanje odgovornosti u roditeljstvu ukazuje na prepoznavanje svog doprinosa situaciji. Roditelj koji prihvaća svoje nesavršenosti i ranjivosti te preuzima odgovornost za svoje emocije i ponašanje, zapravo otvara prostor djetetu, a djetetu treba roditelj koji ga ima kapacitet vidjeti i prihvatiti onakvim kakvo jest. Drugim riječima, najvažnije je da roditelj zadrži kontakt – sa sobom, s djetetom i s onim što se događa u odnosu. I svaki put kada pokušamo biti malo svjesniji, mi već činimo dovoljno.
„Nesavršen” roditelj koji priznaje pogreške, preuzima odgovornost za svoje emocije i očuvanje odnosa omogućuje djetetu osjećaj sigurnosti i bliskosti – i upravo takav roditelj mu je savršen.
