Odgoj bez nasilja: kako podržati dijete u svakom razvojnom razdoblju

Većina roditelja smatra kako je važno da se u odgoju djece ne koristi nasilje što je pokazalo i  istraživanje Unicefa iz 2025. godine. No, ipak, ono ukazuje i kako mnogo roditelja i dalje koristi fizičko i psihičko kažnjavanje u odgoju iako znaju da ono šteti razvoju djece. Stoga nam je cilj ovog članka objasniti kako podržati i odgajati djecu u različitim fazama odrastanja, a na za njih, siguran i podržavajući, a nenasilan način.

Što djecu uči nasilje?

Iako bi se moglo pomisliti da je odgoj bez nasilja jednako što i prepopustljivi odgoj ili odgoj bez granica, ono to nije. Nasilje ne uči djecu poslušnosti, nego da se trebaju bojati. Kroz nasilno ponašanje dijete gubi povjerenje u odrasle osobe oko sebe, one kojima bi trebalo najviše vjerovati. Roditelji trebaju biti izvor sigurnosti i povjerenja. Ako dijete odrasta u nesigurnom okruženju, velika je vjerojatnost da će imati niski samopouzdanje i da će kasnije biti anksiozno i/ili depresivno.

Nadalje, nasilje djecu uči da je ono dozvoljen i prihvatljiv način ponašanja te se djeca koja su odrasla s nasiljem često i sama agresivno ponašaju prema drugima. Ako vide roditelje da se tako ponašanju, učenjem po modelu i sami se počinju tako ponašati. Iako neće svaka izloženost nasilju dovesti do takvog ponašanja, roditelji su iznimno važni u životu djeteta te je samim time njihov utjecaj najveći.

Stoga je važno vidjeti na koji način onda odgajati djecu, da budu sigurna, slobodna i samopouzdana te odgovorna prema sebi i drugima te sve to uskladiti s njihovim razvojnim fazama.

Zašto su u odgoju važne granice i kako ih postaviti?

Fizičko kažnjavanje - što kad roditelj izgubi kontrolu?

Vrtićka dob

Vrtićka dob – vrijeme je od cca 2. do 6. godine života. To je vrijeme kada su frustracije cjelodnevne te kada su mogući ispadi bijesa i frustracije. Zato u literaturi nalazimo i naziv kao „terrible two“, koje traju svakako dulje od samo druge godine života. U tom razdoblju djeca nisu još u mogućnosti regulirati emocije i često sve što su „skupljali“ tijekom dana u vrtiću, „izbace“ van na roditelje kada dođu popodne kući. Ako im je netko uzeo igračku, nije se htio igrati s njima, nije im crtež ispao kako su zamislili, morali su spavati a nije im se spavalo ili je bilo za ručak nešto što nisu željeli jesti ali su morali,...sve to su „izdržali“ u vrtiću, i onda, kada dođu na sigurno, kod kuće s roditeljima, kreću tantrumi i plač koji se doima kao da je „bez razloga“. U tom periodu zadatak je roditelja da primi sve te emocije, razumije otkuda idu te pruži djetetu utjehu i stabilnost, držeći granice prema neprihvatljivom ponašanju (udaranju drugih, bacanju stvari i sl.). U zasebnom članku smo opisali kako držati granice u odgoju pa se nećemo ovdje na tome zadržavati. Prepoznavanje situacije, imenovanje i situacije i emocije pomaže djetetu da i sâmo nauči prepoznavati iste, a mirnoća, stabilnost, utjeha, zagrljaj pomažu mu da se brže opusti i umiri. Rutina i predvidljivost svakodnevnice uvelike pomaže da se djeca lakše nose s emocijama, a posebice su važni kod djece i u starijoj dobi koja imaju teškoće u razvoju.

Rana školska dob

Rana školska dob – vrijeme je od cca 7. do 10. godine (odnosno od 1. do 4. razreda osnovne škole) To je vrijeme testiranja granica, kako vlastitih tako i roditeljskih. Kod neke djece to već počne u vrtićkoj dobi. To je razdoblje u kojem djeca trebaju učiti iz posljedica svojeg ponašanja, bilo onih prirodnih (ako ne napiše zadaću dobije minus, ako obuče majicu kratkih rukava u zimu, bit će mu hladno) ili vanjskih posljedica unaprijed dogovorenih između roditelja i djeteta (ako ne pospremi igračke, sutra se s njima neće moći igrati). Normalno je da dijete testira granice jer time ispituje sigurnost i predvidljivost događaja i situacija oko sebe, stoga je i davanje posljedica važno kako bi se dijete naučilo odgovornom ponašanju. Rana školska dob je vrijeme kada dijete treba uvoditi u samostalnost i odgovornost oko školskih obveza. Također to je razdoblje kada dijete isprobava mnoge izvanškolske aktivnosti i sportove kroz koje upoznaje svoje afinitete i talente. Ovo je jedno od mirnijih razdoblja, barem tako kažu roditelji.

Adolescencija

Adolescencija – od cca 12. godine pa do 20. godine života. Svima poznato kao najburnije razdoblje, kad je vrlo intenzivan razvoj mozga, pogotovo se razvija prednji dio mozga odgovoran za razmišljanje, zaključivanje. Također u tom periodu je i nagli spolni razvoj te se pod utjecajem spolnih hormona uočavaju promjene u ponašanju.

U adolescenciji započinje proces odvajanja od roditelja. Što znači da se adolescenti ponašanju prkosno, bezobrazno, povlače se u sebe (pred roditeljima), lupaju vratima, okreću očima i sva ostala „divna“ ponašanja. No, iako taj često vrlo nagli, period zna biti vrlo uznemirujući za roditelje, važno je da ispravno interpretiraju kao postupno testiranje života bez roditelja, odnosno postupnog odvajanja od njih. To je razdoblje u kojem adolescenti u jednom trenu žele da ih se doživljava kao odrasle a u drugom traže i trebaju zaštitu i nježnost roditelja jer se osjećaju i dalje kao djeca. Njihovo tijelo se također naglo razvija, i mnogi se ne osjećaju ugodno u svom tijelu. Usmjereni su na svoj izgled i jako im je važna slika njihovih vršnjaka o njima. Mišljenje vršnjaka im je u tom periodu čak važnije od mišljenja roditelja (za neka područja), no nikako ne smijemo zanemariti da su im i dalje jako bitni roditelji (iako se ponašaju kao da nisu).

Kako reagirati?

Adolescenti ne reagiraju dobro na zabrane i kazne, one ih ljute i zatvaraju dijalog s roditeljima. Roditelji se trebaju usmjeriti više na razgovor, povjerenje i njihovu odgovornost. Pa tako umjesto: „Uči, inače ne možeš van!“, razgovor s adolescentima bi trebao ići u smjeru: „Znam da ti se ne da učiti, no puno ćeš se bolje osjećati kada se ideš van zabaviti nakon dobro obavljenog posla. Učenje je tvoja odgovornost i sam sebi kreiraš budućnost. Ti procijeni koliko ti treba vremena i hoćeš li sve stići.“   Ponekad pomaže postavljanje pitanja prije nego davanje savjeta.

Neki adolescenti postepeno gube želju za razgovor s roditeljima i povlače se u sebe. Doista je umijeće uloviti adolescenta raspoloženog za razgovor. Obično pomažu zajednički izleti (u ZOO, prirodu, kupnju i sl.) jer se tijekom dužeg vremena adolescenti često opuste i spontano krenu pričati o prijateljima ili događajima iz škole, društva. Cilj je slušati kada adolescent spontano priča i ne savjetovati, propovijedati. Ponekad i sama potpitanja osjete kao nametanje. Važno je da se osjete slobodni razgovarati s roditeljima ne bojeći se kazne ili zabrane.  Ovo je razdoblje kada roditelji „ubiru plodove“ nenasilnog odgoja, ali odgoja s granicama. Ako su dobro postavili temelje, ako je ranije uspostavljen odnos povjerenja, bit će lakše prebroditi ovo razdoblje jer će adolescenti tražiti savjet roditelja kada se nađu u izazovnim situacijama (npr. u situaciji izloženosti alkoholu, drogama, prvim spolnim odnosima), umjesto da skriva i laže o situaciji u kojoj se nalazi. Čvrste granice su i dalje bitne, ali su formulirane kroz razgovor s adolescentom. Poštovanje je ono što mladi očekuju i traže od odraslih. Ako ga osjete bit će otvoreniji za dogovore i pregovore.

Kako "preživjeti"?

Ponavljajte sebi da će i ovo razdoblje brzo proći, imajte povjerenja u to kako ste odgajali svoje dijete do sada i budite sretni što odrasta u samostalnu i odgovornu osobu, koliko god vam odvajanje i zatvorena vrata teško padaju.

Ako ste zabrinuti za svog adolescenta, nemojte se ustručavati potražiti stručnu pomoć. S obzirom na to da je ovo osjetljivo razdoblje kad adolescenti nisu toliko skloni razgovarati s roditeljima, možda će im biti lakše porazgovarati s nekom neutralnom objektivnom osobom. Roditelji se mogu obratiti i Hrabrom telefonu svakim radnim danom od 9 do 20 h na broj 0800-0800 ili na e-mail: [email protected].

I za kraj, nemojte zaboraviti na sebe! U kojem god se razvojnom razdoblju nalazi vaše dijete, a moguće je da imate i više djece, svako u svojem razdoblju, nemojte zaboraviti da se im vi najvažniji. Osigurajte si vrijeme za sebe, za odmor, za barem kratke užitke, druženje s prijateljima i s partnerom/icom. Brinite za svoje mentalno i fizičko zdravlje redovnom tjelesnom aktivnošću. Kroz sve navedeno ujedno učite i svoju djecu po modelu – da se brinu za sebe i svoje zadovoljstvo. Vjerujem da vam je to jednako važno, ako ne i važnije, od školskih ocjena i prvenstva na natjecanju!

Članak Hane Hrpke, psihologinje, predsjednice udruge Hrabri telefon i majke troje djece