Fizičko kažnjavanje - što kad roditelj izgubi kontrolu?

Iako većina roditelja zna da je fizičko kažnjavanje loše za njihovo dijete, a neki su se i sami uvjerili da ne funkcionira, istraživanja pokazuju kako je ipak značajan broj roditelja fizički nasilan prema svojoj djeci.

Za početak je važno razlikovati fizičko kažnjavanje od fizičkog zlostavljanja

Fizičko kažnjavanje je kada roditelj (skrbnik, netko tko u taj tren brine o djetetu, može biti i djed, baka, odgajatelj) na fizički način želi kazniti dijete jer je nešto učinilo ili se ponašalo na način kako ta odrasla osoba nije željela. Ono se događa s ciljem da to ponašanje prestane i da se više ne ponovi, rekli bismo, kako bi dijete naučilo da se tako ne ponaša. Mnogi roditelji se nakon toga osjećaju loše, osjećaju grižnju savjesti, neki čak plaču s djetetom, neki sami sebi i djetetu obećaju da neće nikad više, ali se ono često opet ponovi.

Fizičko zlostavljanje je namjerno fizičko povrjeđivanje djeteta udaranjem, šamaranjem, grebanjem, griženjem, čupanjem kose, trešnjom, davljenjem, bacanjem na pod, o zid ili niz stepenice, pljuvanjem ili gađanjem predmetima, vezanjem, gašenjem opušaka po tijelu, uskraćivanjem hrane ili zatvaranjem u prostorije poput tavana, ostave ili podruma. Fizičko zlostavljanje je namjeran čin s ciljem da se dijete ozlijedi i povrijedi.

U ovom članku nećemo govoriti o zlostavljanju, već o fizičkom kažnjavanju kao odgojnoj metodi, odnosno želimo ukazati na to zašto do njega dolazi, kako postupiti ako se dogodi te koje su posljedice po dijete.

Kako dolazi do fizičkog kažnjavanja?

Fizičko kažnjavanje se najčešće događa kada je roditelj preplavljen emocijama, ponajviše preplavljen bespomoćnošću i gubitkom kontrole nad svojim djetetom. U nekim situacijama prisutni su i osjećaj srama i nelagode ako se dijete neprimjereno ponaša u javnosti, među drugim ljudima. Ponekad je roditelj ljut jer ga dijete ne sluša i ima osjećaj da ga dijete ne poštuje.

Ni u jednom slučaju fizičko kažnjavanje nije opravdano i neće dovesti do željene promjene u ponašanju, a narušit će se odnos povjerenja te samopouzdanje djeteta. No, da bismo prestali tako kažnjavati svoje dijete, nije dovoljno samo jako željeti. Važno je prepoznati koji se osjećaji u roditelju javljaju uoči kažnjavanja. Što roditelja najčešće „izbacuje iz takta“? Koja mu/joj se misao javlja prije nego što udari dijete? Odgovori na ta pitanja dat će roditelju smjer za promjenu. Prepoznat će vlastite slabosti i moći raditi na njima.

Fizičkom kažnjavanju svakako pridonose stres, umor, preopterećenost, fizička bolest, strah, ali i neznanje odnosno slabo poznavanje razvojnih faza djeteta te vlastito osobno iskustvo kažnjavanja u djetinjstvu. To ne znači da će svaki roditelj koji je i sam bio fizički kažnjavan u djetinjstvu fizički kažnjavati svoje dijete, ali je vjerojatnost značajno veća.

Upravo je stoga važno da roditelji osvijeste vlastite uzročnike i okidače te vide kako ih smanjiti ili spriječiti.

Ako roditelj ne zna od kuda krenuti, ne može odgonetnuti vlastite uzroke takvom ponašanju i/ili ne uspijeva, unatoč svemu, sam prestati, važno je odmah se obratiti stručnjaku za mentalno zdravlje.

Ovdje ćemo ujedno naglasiti kako je fizičko kažnjavanje kažnjivo po Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, koji tjelesno kažnjavanje djece definira kao oblik nasilja u obitelji za koji će roditelji ili drugi članovi obitelji biti kažnjeni novčanom kaznom od najmanje 1700 eura ili kaznom zatvora od najmanje 70 dana.

Što učiniti ako se fizičko nasilje dogodi?

1.Ponajprije je važno odmah se zaustaviti. Provjeriti je li dijete ozlijeđeno.

2. Udaljiti se od djeteta (otići u drugu prostoriju, popiti čašu vode, udahnut zrak na balkonu, par puta duboko udahnuti ili slično) kako bi se roditelj donekle smirio.

3. Kada se vrati djetetu, roditelj se prije svega treba ispričati - ne umanjivati i ne objašnjavati svoj postupak, nego reći da za njega nema opravdanja i iskreno se ispričati. Važno je da dijete čuje kako ono nije krivo.

4.Potom je bitno umiriti dijete, pružiti mu utjehu i prepoznati djetetove osjećaje.

5.Nakon što se svi smire, važno je porazgovarati s djetetom o tome što se dogodilo. Izraziti i svoje osjećaje i pitati dijete za njegove. Svakako je bitno naglasiti da nasilje nije rješenje i da dijete nije odgovorno nego roditelj.

6. Biti strpljiv. Dosljednošću, dostupnošću, pažnjom i strpljenjem roditelj će vratiti povjerenje djeteta, naravno, ako se nasilje ne ponovi.

Kako spriječiti ponavljanje?

Roditelji se trebaju informirati o pojedinim razvojnim fazama djeteta kako bi znali kakvo ponašanje i razumijevanje mogu uopće očekivati od djeteta u određenoj dobi.

Važno je da potraže podršku od drugog roditelja, prijatelja ili obitelji.

Kao što smo već naglasili, bitno je otkriti koji su uzroci fizičkog kažnjavanja. Ako roditelj ne može otkriti uzroke ili raditi na njima kako do nastavka fizičkog kažnjavanja ne bi dolazilo, nužno je hitno se obratiti stručnjaku za mentalno zdravlje.

Roditelji se mogu obratiti i Hrabrom telefonu za mame i tate na broj 0800-0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati ili na e-adresu [email protected].

Važno je da roditelji znaju da okrivljavanjem samih sebe neće promijeniti ponašanje niti će pomoći djetetu. Bitno je da se obrasci fizičkog kažnjavanja zaustave kako bi dijete odrastalo u sigurnom okruženju i kako bi povratilo osjećaj povjerenja u roditelja. Promjene roditeljskog ponašanja svakako su moguće, a mogu započeti time da roditelji budu nježni i blagi i prema sebi jednako kao i prema djetetu. Razumijevanje i empatija neka budu nositelji promjena.

Hana Hrpka, psihologinja, predsjednica udruge Hrabri telefon i majka troje djece