„U vrijeme kada je ova fotografija napravljena moj ujak me je seksualno zlostavljao već pet godina“,

„Ovo sam ja“, objašnjava Metju, pokazujući školsku fotografiju jedanaestogodišnjeg dječaka. „U vrijeme kada je nastala ova fotografija moj ujak me je seksualno zlostavljao već pet godina. Zlostavljanje je trajalo još tri godine nakon toga”, dodaje Metju MekVariš, jedan od osnivača pokreta pod nazivom „Brave Movement“, aktivista i osoba koja je preživjela seksualno zlostavljanje u djetinjstvu.

„Da je ovaj dječak bio u vašem odjeljenju, da li biste mogli da zaključite da je bio stalno seksualno zlostavljan? Ako bolje pogledate, vidjećete jednu malu ranicu na mom nosu uzrokovanu stalnim češanjem. Nikada nisam dozvolio da ta ranica zaraste. Riječ je o anksioznom poremećaju i uobičajenoj reakciji na traumu ‒ jasnom znaku da nešto nije u redu.”

Uprkos razornom uticaju nasilja na djecu, većina djece koja su preživjela nasilje ne traži pomoć, niti dobija pomoć koja im je potrebna da se oporave. Neefikasne ili neadekvatne i fragmentisane usluge koje se djeci pružaju tokom sudskih postupaka često doprinose dodatnoj patnji, pošto djeca budu prisiljena da traumu proživljavaju iznova i iznova.

U sedamnaestoj godini Metju je napustio školu i svoj dom. Preselio se u drugi grad, u svojoj rodnoj Škotskoj, i pokušao da život počne iznova, i to samo zbog zlostavljanja. Ubrzo je počeo da studira i činilo se da život postaje sve bolji. Jednog jutra, pak, Metju se probudio na podu u kući nekog čovjeka. Otkrio je da je bio drogiran i silovan. Uspio je da pobjegne, ali se na putu kući srušio na tlo. Bio je zbunjen i dezorijentisan, pa je pozvana policija. Nakon što su otkrili šta je doživio, dva policajca su prisilila Metjua da iznova proživi svaki detalj svoje traume. Potom su ga policijskim kombijem, poput kriminalca, odvezli u bezlično i izolovano odjeljenje bolnice, gdje su dva ljekara sudske medicine izvršila invazivne medicinske preglede dok su dva pomenuta policajca boravila u prostoriji.

„Nisam osjećao da mi vjeruju”, prisjeća se Metju dok opisuje kako su policajci sugerisali da je nesvjesno dao pristanak na seksualni čin.

Metju je ubrzo nakon toga dobio poruku – izvinjenje čovjeka koji ga je silovao, a  koje će kasnije poslužiti kao dokaz. Nakon što je poruku pokazao policiji, Metju ih je pitao kad će ga uhapsiti. Odgovor je bio: „Ovo nije baš hitno.“ Metju se u policijsku stanicu vraćao svakog dana cijele dvije sedmice dok konačno nisu nešto preduzeli. Priveli su počinioca na razgovor, ali prije nego što je bilo moguće sprovesti neke mjere, on je napustio zemlju. „Bio je to kraj moje pravde“, kaže Metju.

Ne može se nastaviti praksa prisiljavanja djece da prolaze kroz fragmentisane i zatvorene sisteme koji nisu osmišljeni da podrže malu djecu ili tinejdžere koji su preživjeli zlostavljanje, eksploataciju i nasilje, uključujući seksualno nasilje.

Prije više od dvije decenije međunarodna zajednica je to prepoznala, što je dovelo do stvaranja modela Barnahus, koji prevodimo kao „dječja kuća“. Barnahus predstavlja odgovor usmjeren na djecu koja su preživjela nasilje, uključujući djecu svjedoke nasilja i, kao takav, objedinjuje četiri stuba podrške: krivično pravosuđe, usluge dječje zaštite, fizičko i mentalno blagostanje. Stručnjaci iz sva četiri stuba podrške rade zajedno kako bi se procijenila situacija svakog pojedinačnog djeteta, podržao njegov oporavak i osigurao pristup pravdi u okruženju koje je bezbjedno i prilagođeno djetetu. Djeca dobijaju podršku u okruženju prilagođenom njihovim potrebama preko jednog posebno obučenog socijalnog radnika, koji je veza između djeteta i policije, advokata, ljekara i drugih stručnjaka uključenih u sudske postupke.

Model Barnahus i njemu slični modeli, prvi put implementirani 1998. godine na Islandu, danas su dostupni u zemljama širom Evrope i Centralne Azije. Na regionalnoj Konferenciji, koja je organizovana u aprilu u Podgorici, Vlada Crne Gore najavila je uvođenje modela Barnahus za djecu u Crnoj Gori. Na taj način Crna Gora se obavezuje da će poštovati međunarodne standarde prava djeteta, uključujući Konvenciju Ujedinjenih nacija o pravima djeteta (CRC), Konvenciju iz Lanzarotea, te strategije i instrumente tzv. mekog prava Savjeta Evrope i UNICEF-a koji se tiču dječje zaštite.

„Objedinjavanje svih relevantnih servisa pod jednim krovom omogućava koordinisanu, učinkovitu i saosjećajnu reakciju kad djeca dožive nasilje ili su svjedoci nasilja, zlostavljanja ili eksploatacije“, kazala je Ređina de Dominićis, regionalna direktorka UNICEF-a za Evropu i Centralnu Aziju, na konferenciji pod nazivom „Na putu ka izvrsnosti: Udruženi ka djelotvornoj dječjoj zaštiti s modelom Barnahus“, koju su u Podgorici organizovali Vlada Crne Gore, UNICEF i Savjet Evrope, uz podršku EU.

„Kada se implementira na pravi način, Barnahus daje nadu djeci koja su preživjela nasilje i bila svjedoci nasilja, i u potpunosti je usklađen s principima Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima djeteta, uključujući najbolji interes djeteta, pravo djeteta da bude saslušano u sudskim i drugim postupcima koji ga se tiču, pravo na život, opstanak i razvoj, te pravo na zaštitu od svih oblika nasilja”, objašnjava Ređina de Dominićis.

Kada je Metju imao 25 godina, izveo je ujaka na sud. Njegov ujak je procesuiran i osuđen, i onemogućen mu je kontakt s drugom djecom. Metju je potražio psihoterapiju, koju je sam finansirao i koju je nastavio da dobija decenijama. Terapija i njegov druželjubivi pas ljubimac Stafi pružaju mu sigurnost koja mu je potrebna za liječenje i oporavak. Kao zagovornik modela Barnahus, Metju ga opisuje kao „najbližu stvar koju je čovječanstvo razvilo da pruži ono što je djeci žrtvama zaista potrebno, jer im pomaže da osjete da im se vjeruje, što je najvažniji izraz podrške koju možemo pružiti svakom djetetu koje je bilo seksualno zlostavljano”. Govoreći na regionalnoj Konferenciji, Metju je objasnio: „Ako vaša država još uvijek vuče djecu koja su silovana po sudnicama i ispituje ih, onda vaša država svjesno i namjerno ne ispunjava svoje obaveze iz Konvencije UN o pravima djeteta.”