Toplina obiteljskog doma jača od predrasuda: „Za nas je dijete – dijete“
Sva djeca, i djeca bez pratnje, trebaju toplinu obiteljskog doma
- Hrvatski
- English
U Novoj Gradiški, iza običnih vrata jedne obiteljske kuće, krije se priča o hrabrosti, ljubavi i upornosti. Marija i Ivan Rajković već godinama otvaraju vrata svog doma, ali i srca djeci koja su ostala bez sigurnosti obiteljskog okrilja. Njihova kuća nije samo mjesto boravka; ona je utočište, škola života i prostor gdje se uči dijeliti, smijati se, nositi se s teškim trenucima i biti – obitelj.
Kako je sve počelo?
„Išli smo kod prijatelja koji su se bavili udomiteljstvom. Gledali smo tu djecu, slušali njihove priče i počeli razmišljati – kako bi bilo da i mi pokušamo?“ prisjeća se Ivan. Marija dodaje: „Htjeli smo da naša djeca nauče dijeliti, igrati se zajedno s drugima. Odlučili smo probati.“ Prvi korak bio je pun opreza, ali otvorenog srca: „Dajte nam jedno dijete, da vidimo kako će to izgledati u kući. Hoćemo li moći prihvatiti tuđe dijete kao svoje?“ kaže Ivan.
Ubrzo su shvatili da ljubav ne poznaje granice – ni jezične, ni kulturne, ni one koje ljudi ponekad postavljaju.
Od tog dana, kroz njihovu kuću prošlo je više od dvadesetoro djece. Neka su ostala kratko, neka godinama. „Sve zavisi od njihove obitelji i situacije“, objašnjava Marija. S većinom su ostali u kontaktu: „Dolaze na kavu, ručak, pričamo, smijemo se uspomenama. Čestitamo rođendane, Novu godinu. Neki su završili škole, otišli u svijet, ali se jave.“
Od djece bez pratnje koju su udomili posebno emotivno prisjećaju se djevojčice iz Njemačke: „Otac ju je pokušao odvesti u Tursku bez putovnice. Policija ju je zaustavila na granici i dovela k nama. Bila je kod nas tri mjeseca. Toliko smo se vezali da smo plakali kad je odlazila“, priča Ivan. „Iako nismo govorili isti jezik, snalazili smo se preko mobitela i prevoditelja. Slali smo snimke njezinoj mami. Kad je otišla, srce nam se slomilo.“
Druga priča otkriva traume koje djeca bez pratnje nose: „Imali smo curicu od pet godina koja nije znala govoriti. U krevetu je uvijek imala ruksak i tenisice – spremna za bijeg. Prošla je svašta“, kaže Ivan.
Njihova vlastita djeca bila su ključna u odluci da krenu u udomiteljstvo. „Htjeli smo da naša djeca nauče dijeliti, da se druže i igraju s drugima. I oni su nas podržali od prvog dana“, kaže Marija. „Naša djeca nikad nisu radila razliku – svi su jednaki za stolom, svi dijele igračke, svi imaju isto.“
Ivan dodaje: „Moji roditelji obožavaju kad dovedemo djecu kod njih. Odmah na stol ide čokolada, bomboni, keksi. Mama me stalno zove: ‘Jesi im dao jesti? Jesu gladni?’ Brine se kao da su njezina.“
Ni susjedi nisu ostali ravnodušni: „Prihvatili su djecu bez ikakvih problema. Nema ljutnje ako lopta padne u dvorište, nema ružnih komentara. Baš su izašli u susret“, dodaje Marija. "To nam puno znači jer okolina može biti prepreka. Kod nas nije – kod nas je podrška.“
„Za nas je dijete – dijete. Bilo žuto, plavo, ljubičasto, crveno. Nebitno je odakle dolazi“, kaže Ivan. No, priznaje da okolina ponekad reagira loše: „Najveći problem nije u udomitelju, nego što će reći okolina. Djeca druge boje kože u malim sredinama često loše prođu. Važno je djecu od malena učiti pravim vrijednostima.”
Marija dodaje: „Naše najveće zadovoljstvo je osmijeh na licu djeteta. Da je bezbrižno, sretno, da ima djetinjstvo kakvo svako dijete zaslužuje.“
Kako se njihova djeca nose s promjenama?
Rajkovići priznaju da su se ponekad bojali ne samo kako će okolina, već kako će njihova djeca reagirati na dolazak druge djece. „Jednom nam je kći rekla: ‘Mislimo da vi više brinete o njima nego o nama.’ To nas je pogodilo, ali smo sjeli i objasnili – oni nemaju mamu i tatu, mi im to pokušavamo nadoknaditi. Nema razlike u ljubavi, ali oni trebaju više pažnje jer su ranjivi“, priča Ivan.
Njihova djeca su naučila dijeliti sobu, igračke, pa čak i bicikle. „Naš sin je imao krizmu i skupio novac. Umjesto da ga potroši na sebe, rekao je: ‘Tata, kupimo bicikle i za njih.’ To je bio trenutak kad smo shvatili da smo uspjeli – da su naša djeca prihvatila ovu misiju kao svoju“, dodaje Ivan.
Udomiteljstvo nije uvijek lako
Rajkovići ne skrivaju da udomiteljstvo nije uvijek lako: „Treba puno strpljenja, osobito s malima. Oni dolaze iz stresnih situacija, ne poznaju jezik, nekad ni našu hranu. Treba ih učiti polako, s ljubavlju“, objašnjava Marija.
Pa ipak, osjećaju se podržano. „Ako trebamo neku pomoć od stručnjaka iz Područnog ureda Hrvatskog zavoda za socijalni rad, uvijek nam izađu u susret“, kaže Ivan. „Kad se jedno dijete razboljelo, Područni ured je odmah reagirao, pomogao nam oko lijekova i pregleda. Osjećamo da nismo sami.“
U njihovoj kući nikad nije tiho. „Nama je dosadno kad nema djece. Volimo kad je galama, kad se igraju, skaču. To znači da su zdravi i sretni“, smije se Ivan. „Kad ne možemo na more, bazen u dvorištu postaje naš mali Jadran. Djeca skaču, smiju se… Nama to ne smeta – galama znači da su sretni.“
Rođendani su posebna priča: „Kad slavimo rođendane, svi su jednaki. Nema razlike između naše djece i udomljene djece. Svi dobivaju poklone, svi pušu svjećice. Jednom smo iznajmili autobus da svi zajedno odemo na izlet – bilo je veselo kao na školskom putovanju.“
A ima i smiješnih trenutaka: „Djeca su se posvađala oko kosilice jer su svi htjeli kositi travu. Na kraju sam otišao u trgovinu i kupio još dvije kosilice – da svi budu zadovoljni“, smije se Ivan.
Obitelji Rajković najvažnije je upravo to- da su svi jednaki. „Sve što učimo svoju djecu, učimo i njih. Nema razlike. Za nas su svi jednaki. Učimo ih životnim vještinama – od slaganja kreveta do popravljanja bicikla. Želimo da se osjećaju kao svako drugo dijete.“
Priče koje diraju ravno u srce
Neke situacije ostaju zauvijek urezane: „Jedna djevojčica nas je pitala: ‘Jeste li vi moj novi tata?’ Moraš objasniti da nisi, ali na način da ne povrijediš dijete. To su trenuci koji te slome, ali i pokažu koliko je važno da budeš tu za njih.“
„Neka probaju uzeti jedno dijete. Ako su normalni, zavoljet će ga. I onda će htjeti još jedno, pa još jedno. Nama je srce puno kad vidimo osmijeh na licu djeteta“, poručuju Rajkovići.
Podrška razvoju udomiteljstva djece bez pratnje u srcu je aktivnosti koje UNICEF u suradnji sa Državnim tajništvom za migracije Vlade Švicarske Konfederacije (SEM) provodi diljem Hrvatske u sklopu programa „Podrška djeci i obiteljima u migracijama u procesu zaštite i integracije u Hrvatskoj”, financiranog sredstvima Drugog švicarskog doprinosa odabranim zemljama članicama Europske unije.
©UNICEF, 2025 “The information and views set out in this page are those of the author(s) and do not necessarily reflect the official opinion of the Schweizerische Eidgenossenschaft, or UNICEF. Neither the Schweizerische Eidgenossenschaft, or UNICEF nor any person acting on their behalf may be held responsible for the use which may be made of the information contained therein.”
