Svaki nas Sarin napredak i osmijeh vesele

Sara. Djevojčica koja svojom osobnošću i vedrinom svojoj obitelji, ali i svima koji je upoznaju, donosi svjetlost, toplinu i radost, baš kako kaže značenje njezina imena.

Sara (5) je, kaže nam njezina mama Josipa, djevojčica na čiji osmijeh nitko ne ostaje ravnodušan. Voli se igrati, lako prihvaća nove ljude i osvaja svakoga u čijoj se blizini nađe. Nije stoga neobično što je Sara obiteljska miljenica, a odrasta u velikoj obitelji s četvero braće i sestara s kojima uživa u igri.

„Kao obitelj se maksimalno prilagođavamo Sari, a uz petero djece, u našoj obitelji nikad nije dosadno, dani su puni obveza. Sara se obično budi oko sedam, kada ustaje i braco koji ide drugi razred, i igra se dok se ja brinem o najmlađoj Ivi koja će uskoro napuniti godinu dana. Ipak, kako Iva raste, sve je lakše, pa se stignem pomaziti sa Sarom prije nego što po nju dođe prijevoz za Mali dom gdje ide na terapije. Suprug sada radi samo jutarnju smjenu, pa nam je i s te strane lakše. Školarci koji su u različitim smjenama odlaze u školu i vraćaju se iz nje, a dok je Sara u Malom domu, ja obavljam kućanske poslove. Ubrzo nakon što Sara dođe kući, dolazi i suprug, pa zajedno ručamo, a onda se pišu zadaće, odrađuju treninzi i ostale obveze. Nakon što joj seka pročita priču, Sara u osam ide spavati. Vikendom se bavimo svatko svojim zanimacijama i obvezama ili odemo svi skupa u prirodu”, opisala nam je Sarina mama Josipa ukratko njihove obiteljske dane.

Da će se Sara roditi s mikrocefalijom obitelj je saznala još u trudnoći. Posljedica mikrocefalije jest da Sara zaostaje u rastu i razvoju, pa s pet i pol godina ima tek 11 kilograma i nosi odjeću veličine za trogodišnjake.

„Sara ne hoda, ne govori i ne razumije. Kreće se puzanjem na trbuhu, ne može četveronožno puzati niti stajati, ali zahvaljujući terapijama, sama se posjeda na podu. U kolicima i na stolcu sjedi uz potporu. Raduje se igri na otvorenom, a ljuljačke su joj posebno drage, kao i vožnja u automobilu, slušanje pjesmica i sviranje. Jako voli gledati nogometne utakmice s tatom”, podijelila je s nama Josipa.

Josipa se nerado prisjeća samih početaka, nakon poroda. Iako su bez problema dobivali termine za potrebne preglede, a svi su liječnici bili izrazito strpljivi i ljubazni, dosta je bilo lutanja. Neke informacije, primjerice o važnosti rane intervencije, nisu do njih kao roditelja došle odmah na početku. Puno bi prilika, kaže Josipa, propustili da nije interneta. Srećom, već s osam mjeseci Sara je na terapije krenula u Mali dom gdje su jako zadovoljni podrškom.

„Lutaš, pitaš, tražiš ljude sa sličnim iskustvom, isprobavaš… Poseban trenutak za mene i supruga bio je kada nas je Sara po prvi put uspjela pogledati u oči. Bilo je to kada je imala godinu dana i svjesni smo da je to bilo moguće zahvaljujući terapijama. Svaki i najmanji Sarin napredak jako nas veseli. Čim uspije nešto što prije nije mogla, odmah ju slikamo i šaljemo njezinoj teti fizioterapeutkinji, zatim u Mali dom, baki, tetama, strini. Svi se raduju s nama i velika su nam potpora”, kaže nam Josipa.

„Jako je važno da svako dijete dobije onakvu terapiju kakva mu je potrebna i da to ne ovisi o tome odrasta li dijete u Zagrebu, u nekom malenom mjestu ili na udaljenom otoku, o tome ima li obitelj financijskih mogućnosti za osiguravanje potrebnih terapija i o tome znaju li roditelji doći do informacija”, kaže Josipa.

Upravo je velika podrška kojom su okruženi i Sara i cijela obitelj pomogla da Sara napreduje. Josipa bi željela da svi roditelje djece s teškoćama znaju da nisu sami: „Niste sami. Raspitajte se, uvijek je lakše kada imaš nekoga s kim možeš podijeliti što ti je na duši. Budite hrabri. Svakome je dano onoliko koliko može podnijeti. Potražite pomoć kad vam je teško. Nemojte se zatvarati u sebe i šutjeti. Prihvatite svaku pomoć i nikad ne odustajte od svog djeteta.”