„Nije sramota potražiti pomoć kad ti je teško.“

Školski psiholozi kao i oni kod kojih se može besplatno otići iznimno su važni

Marina Knežević Barišić
Vizual glave koja razmišlja
Winstead/Pexels
10 Lipanj 2022

Asja (ime promijenjeno) ima 17 godina i ide u treći razred gimnazije. Ističe da je veseli umjetnost bilo u obliku čitanja knjiga, bilo u obliku likovnog izražavanja i filma. U slobodno vrijeme rado i sama zaposli ruke pa izrađuje skulpturice što je opušta i jako raduje.

Asja se opisuje kao iznimno emotivnu osobu, a podijelila je s nama i da živi s dijagnozom opsesivno-kompulzivnog poremećaja i anksioznosti što joj u život donosi dosta stresa. Svakodnevne stvari poput putovanja javnim prijevozom u školu i druge socijalne situacije u kojima je okružena s mnogim ljudima često joj donose mnogo stresa.

„Škola sama po sebi i ocjene mi i nisu toliki stres koliko npr. stres ulaska u učionicu punu ljudi. Inače, meni je skroz ok pričati o mom stanju. Iako zbog opsesivno-kompulzivnog poremećaja primam i terapiju lijekovima i idem na psihoterapiju, to mi i dalje donosi mnogo stresa u svakodnevicu. Imam tu neku svoju sliku savršenstva koju „moram“ ispuniti. To su obične situacije, oko kojih se  većina ljudi ne zamara, a meni donose veliku količinu stresa kao što su – nisam dobro namjestila krevet ujutro, napadaj panike, nisam se našminkala onako kako sam zamislila da „moram“, opet napadaj panike. Naučila sam se s vremenom bolje nositi s time. Trudim se kontrolirati se, disati, ali živim s tim svaki dan. Naviknula sam, ali opet nije lako“, podijelila je s nama Asja.

Tijekom godina, Asja je išla kod više psihologa i psihoterapeuta, a trenutačno, kaže nam, osim kod školske psihologice, ide i kod terapeutice čiji joj pristup jako odgovara jer uključuje izražavanje kroz crteže. Razgovori – s roditeljima, prijateljima, psiholozima, najviše su joj kaže pomogli da se bolje nosi sa svojim dijagnozama i stresom koji iz njih proizlazi:

„To mi je najbolji lijek bio – puno razgovora. Takva sam da mi je teško stvari držati u sebi.“

Iako joj ni samoj nije lako, rado i spremno sasluša i svoje prijateljice i prijatelje ako oni prolaze kroz neko teško razdoblje i trebaju pomoć, podršku, da ih netko sasluša:

„Odemo na kavu. Iz vlastitog iskustva znam da ljudi često u takvoj situaciji niti trebaju niti žele savjet, nego samo trebaju da ih netko uistinu sasluša, da bude tiha podrška. Svi smo mi ljudi na kraju krajeva i važno je da budemo tu jedni za druge“, kazala nam je Asja.

Obitelj je smatra, najvažnija u životu i podrška koju ima od roditelja Asji je iznimno važna:

„Moji su jako otvoreni. Kroz sve što me muči rasli smo kao pojedinci i obitelj. Jako mi puno znače i veoma smo povezani. Oni su mi najbitniji na svijetu. Povezana sam i s mamom i s tatom. Kad se osjećam anksiozno, najviše mi pomogne kad tati pošaljem poruku – grozno se osjećam, što da radim. On uvijek ima toplu riječ ili mi samo pošalje srčeko i to mi pomaže. Nažalost, mnogi nemaju takvu podršku u obitelji.“

UNICEF-ovo izvješće Stanje djece u svijetu za 2021. pokazalo je da 11,5% djece od 10 do 19 godina u Hrvatskoj, odnosno njih oko 44 tisuće, ima probleme mentalnog zdravlja. Kada takvi zdravstveni problemi ostanu neprimijećeni, kada djeca ne dobiju potrebnu podršku i tretman, to može imati značajan utjecaj na njihovo zdravlje i budućnost. Mnoga djeca i mladi s takvim problemima osjećaju se usamljeno. Šute kako ne bi bili izloženi stigmatizaciji. Boje se teških riječi, podsmjeha, zlostavljanja i nerazumijevanja okoline. Potvrđuje to i Asja:

„Znam ljude koji mi kažu da im je zaista teško. Teško se nose s problemima, sa stresom, pritiskom. Trudim se potaknuti ih da odu porazgovarati s nekim stručnim. Nažalost, neki nemaju podršku roditelja kao ja pa kad ima kažem da im mogu dati kontakt gdje se mogu javiti i dobiti potrebnu stručnu podršku, oni kažu da neće, bed im je ići kod psihologa jer je mentalno zdravlje kod nas još uvijek tabu. Ili im čak roditelji kažu da je to nepotrebno ili da oni nemaju pravi problem pa i oni sami sebe u to uvjeravaju. Jako je važno pričati o  mentalnom zdravlju, o tome da je jednako važno kao i ono fizičko. Normalno je da ponekad nisi ok i onda je potrebno i dobro porazgovarati s nekim stručnim.  Isto kao što idemo liječniku kad imamo gripu. Ipak, čini mi se da ide to polako na bolje, da se ljudi mijenjaju i da se govori o mentalnom zdravlju. Važno mi je i da se govori o nama mladima, da ljudi razumiju da su okolnosti, škola i pritisak u njihovo neko vrijeme i za nas danas, različiti.“

Na različitost vremena kad su odrastali njihovi roditelji i ovoga u kojem odrastaju mladi danas utječu i društvene mreže koje su važan dio života mladih, a mogu loše utjecati na razinu njihovog samopouzdanja, stresa i stvarati osjećaj zavisti zbog nerealne slike stvarnosti kojoj su često izloženi. Asja nam kaže da koristi samo Instagram što joj je kaže važno više zbog komunikacije, da se lakše čuje s prijateljima. TikTok je smatra najgori i tu društvenu mrežu ne koristi. Svjesna je da društvene mreže imaju negativnu stranu koja može imati snažan utjecaj i na to kako se mladi osjećaju.

„Društvene mreže itekako utječu na puno, puno načina, na to kako se mladi osjećaju. Tu su mikro trendovi koji se stalno mijenjaju. Prije bi neki trend trajao cijelo desetljeće, sad trend traje mjesec, dva. Ne znam, Kylie Jenner ima neku fora haljinu, ili neki ruž, pa svi to žele imati i odmah za tjedan dana je već nešto drugo. Mislim da društvene mreže tome i služe, da potiču da se stalno nešto novo kupuje, da se troši novac. I utječe to na nas definitivno. Jer mladi žele biti u trendu, misliš da će te okolina bolje prihvaćati ako imaš to nešto, bit ćeš cool. To definitivno postavlja neke standarde koje dosta mladih želi dosegnuti, a zapravo su nerealni. A sve te slavne osobe zapravo imaju svoju ulogu na društvenim mrežama, a to je da potiču prodaju tih proizvoda, da ih reklamiraju. To je sociološki fenomen. Ljudi prate trendove jer žele biti dio nečega. Pa onda i ta nerealna slika ljudskog tijela na društvenim mrežama, filteri, photoshop. Taj dio je posebno na štetu žena, djevojaka, jer stvara neka očekivanja o tome kako bi trebale izgledati, strašna je seksualizacija ženskog tijela. Time su osobito pogođene male djevojčice, djevojke, jer kako vrijeme ide, čini mi se da je to sve gore. Na tome definitivno treba raditi i mislim da se ne pridaje dovoljna pažnja tome koliko su društvene mreže štetne. Mislim da roditelji trebaju biti više uključeni u to kakve sadržaje im djeca gledaju na društvenim mrežama iako mi se čini da se neke stvari ne mogu izbjeći“, smatra Asja.

Mentalno zdravlje jednako je važno kao i ono fizičko pa ipak, mnoga se djeca i mladi s problemima mentalnog zdravlja u tišini, sama. Cijena te tišine iznimno je velika - za njih, njihove obitelji i za cijelo društvo. Zato je važno da im kao društvo osiguramo potrebnu podršku.

Asja nam kaže da bi joj bilo mnogo teže da nema priliku razgovarati sa školskom psihologicom i sa terapeuticom koju posjećuje izvan škole. Zato posebno ističe važnost školskih psihologa, kao i institucija gdje se može dobiti podrška kada se ne osjećaš dobro - besplatno, preko uputnice ili čak bez uputnice, jer nemaju svi mogućnost ići privatno na terapije. Zato nam na kraju kaže da bi željela poručiti mladima d mnogi ljudi imaju probleme i da nije sramota potražiti pomoć, jer uvijek postoji izlaz i način da se probleme riješe.