Kada sam postala majka: put kroz pitanja, iskustvo i rast
Osobno iskustvo Marije Bandić, socijalne pedagoginje
Kada sam prvi put postala majka, u mojoj se glavi počeo vrtjeti nebrojen niz pitanja. Pitala sam se hoću li biti dobra majka, hoću li znati prepoznati sve potrebe svojega djeteta, kako će svaki moj postupak imati utjecaj na njegov daljnji razvoj. Razmišljala sam kada je u redu popustiti, koje teorije odgoja slijediti i hoću li uspjeti izgraditi blizak, topao i siguran odnos sa svojim djetetom. Danas znam da ovakva pitanja nisu znak nesigurnosti, već znak odgovornog i brižnog roditeljstva – i vjerujem da se mnogi od vas u njima mogu prepoznati.
S vremenom, kako je rasla moja obitelj, mijenjali su se i moji unutarnji procesi. Danas, kao majka dvoje djece, jasnije vidim koliko su moji početni strahovi bili prirodan dio prilagodbe na roditeljstvo.
Prve godine: rutina, razvoj i povjerenje u instinkt
Dok su moja djeca bila dojenčad, bilo mi je važno uspostaviti rutinu hranjenja, spavanja, igre i drugih svakodnevnih aktivnosti. Okupirale su me brige oko prestanka nošenja pelena, dojenja, prohodavanja, prvih riječi i rečenica. Često sam znala zastati i prepustiti se vlastitom instinktu, za koji danas znam da je spoj iskustva, znanja i naučenih teorija. Dopustila sam si da ne moram sve znati odmah i sada. S vremenom sam shvatila da će dijete, uz podršku i sigurnost, svojim tempom odraditi sve što treba.
Predškolska dob: nove dileme i dublja promišljanja
Kad su moja djeca ušla u predškolsko razdoblje promijenila su se i moja pitanja. Počela sam se pitati kakvi su kao prijatelji, kako se nose sa situacijama kada nisam uz njih, kakav utjecaj na njih ima korištenje ekrana te jesam li postavila odgovarajuće granice. Svjesna sam da ponekad posustanem u dosljednosti zbog umora ili preopterećenosti, ali se uvijek nastojim vratiti onome što smatram bitnim – odgoju djece u stabilne i dobre ljude.
Školsko razdoblje: povjerenje, odgovornost i jasne granice
Ulaskom djece u školsko razdoblje ponovno sam se susrela s novim pitanjima, dvojbama i unutarnjim dilemama. Fokus se proširio na školske obveze, izvannastavne i izvanškolske aktivnosti, organizaciju vremena i rastuću samostalnost. Sve su češća pitanja vezana uz prijateljske odnose, količina vremena provedenog pred ekranima i prve izlaske bez mene kao roditelja.
U tim trenucima često se pitam kada popustiti, a kada jasno reći ne. Kada dati više slobode, a kada postaviti čvrstu granicu. Povjerenje tada postaje ključni pojam. Povjerenje koje se gradi kroz razgovor, dosljednost, prisutnost i jasno postavljene vrijednosti.
Sve jasnije shvaćam da nisam prijatelj svom djetetu, nego roditelj – odgovorna osoba koja postavlja granice i donosi odluke onda kada dijete to još ne može. Istovremeno se trudim biti osoba od povjerenja, ona kojoj se dijete može obratiti bez straha od osude, ona koja sluša, razumije i vodi, čak i kada je potrebno reći ne.
Roditeljstvo ne dolazi s gotovim odgovorima niti s jedinstvenim pravilima koja vrijede za svaku obitelj
Roditeljstvo je proces u kojem učimo zajedno s djecom, propitujemo vlastite postupke, griješimo, popravljamo i rastemo. Kroz svaku razvojnu fazu suočavamo se s novim pitanjima i dilemama, ali i s prilikama da produbimo odnos sa svojim djetetom.
Vjerujem da svi mi, kao roditelji, želimo isto – odgojiti djecu koja će biti sigurna u sebe, emocionalno stabilna i spremna graditi zdrave odnose s drugima. To ne znači da moramo biti savršeni, već prisutni, dosljedni i spremni slušati. Kada djetetu pružimo osjećaj sigurnosti, jasne granice i dovoljno slobode da se razvija vlastitim tempom, stvaramo temelj za njegov zdrav emocionalni i socijalni razvoj.
Na tom putu važno je vjerovati sebi, vlastitom instinktu i odnosu koji gradimo sa svojim djetetom. Jer upravo taj odnos, prožet ljubavlju, razumijevanjem i povjerenjem, ostaje najvažniji oslonac djetetu kroz cijeli život
