„Oni za mene nisu samo udomitelji, mi smo obitelj“
Kako (vikend) udomiteljstvo mijenja živote djece bez pratnje
- Hrvatski
- English
„Nakupenda. To na svahiliju znači – volim te, majko“, započinje svoju priču Alain, danas devetnaestogodišnjak iz Konga. Za njega Claudia Juranić Klarić nije samo udomiteljica. Ona je netko tko ga nazove kad mu je teško, tko ga nauči kako se radi kolač, tko ga blagoslovi na kraju razgovora. Netko tko mu daje ono što je izgubio – osjećaj doma. Ona je obitelj.
Jedan poziv koji je promijenio sve
Claudia Juranić Klarić iz Matulja sa svojim suprugom i troje djece živi udomiteljstvo već gotovo dva desetljeća. „Dati sebe – to je ono što smo htjeli od udomiteljstva“, kaže. U početku je to značilo pružiti dom djeci iz Hrvatske, a onda je stigao poziv koji joj je zauvijek ostao urezan u pamćenje.
„Nazvala me kolegica i rekla da ima dijete iz Konga. Sva djeca iz doma za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi odlaze negdje na ljetovanje, a on nema nikoga kod koga bi mogao otići. Mene je to baš taknulo, duboko. Uvijek to poistovjetim sa svojom djecom – kako bi bilo da se moje dijete nađe negdje samo, bez ikoga svoga? Rekla sam: pošalji ga k meni.“
Tako je Alain, tada sedamnaestogodišnjak, prvi put došao na jedno poslijepodne upoznavanja. „Izgledao mi je kao riječki nogometaš“, smije se Claudia. „S ofarbanom kosom i plavom trakom posred glave. Rekli smo – on je za našu kuću, on je naš.“
Za Alaina je prvi dan bio pomalo nezgodan. „Upoznao sam puno osoba koje ne znam. Ali onda sam vidio da je sve u redu, kako smo se družili. Išli smo na kupanje, gledali utakmicu… Pa sam se polako otvorio jer sam se osjećao kao da sam doma. Ja Claudiju zovem majka. Nije više udomiteljica, ona je kao moja majka.“
More mu posebno znači. „Tamo gdje sam rođen, u gradu koji se zove Vira, imamo drugo najveće jezero na svijetu – Tanganjika. Kada sam tu na moru, onda se osjećam kao da sam doma.“
Smijeh, suze i svakodnevne anegdote
Njihov odnos razvijao se iz dana u dan, kroz smijeh, razgovore i male rituale. „Pomalo smo gradili taj odnos, svaki trenutak kroz razna iskustva“, kaže Claudia. „Fizička udaljenost ništa ne znači. Imamo jedan topao odnos i bliski smo si. Znamo pričati po sat vremena, smijati se, dijeliti brige. Svaki naš razgovor završava blagoslovom – kako i mojoj djeci, tako i njemu.“ Alain potvrđuje: „Claudia je u Rijeci, ja u Zagrebu, ali u srcu smo uvijek blizu. Jako sam sretan što nisam sam.“
Claudia za Alaina nije samo osoba koja mu je otvorila vrata kuće, nego i svog srca. Ona je netko tko ga je naučio kako se nositi s tugom, kako slaviti male pobjede, kako vjerovati ljudima.
„Oni za mene nisu samo udomitelji. Mi smo obitelj“, kaže Alain. „Kad sam došao u Hrvatsku, nisam poznavao nikoga. Bio sam sam. Claudia mi je dala osjećaj da pripadam, da imam nekoga tko me zove, pita kako sam, tko me uči kako živjeti.” „I kad bih dobio loše vijesti iz Konga, uvijek smo pričali. Ona je bila uvijek tu, trudila se pokazati mi da je blizu. Drugi dan bi me nazvala da pita kako sam. I meni je to pomagalo jer sam se bolje osjećao“, prisjeća se.
Bilo je i smiješnih trenutaka. „Na plaži, prvi put na kupanju, Alain me zove: mama, mama! Cijela plaža gleda – ja bijele puti, on tamne, i pita hoću li ga namazati kremom da ne izgori. Svi su se smijali jer nisu očekivali da dijete tamne puti može izgorjeti. Ali može – i svaki dan sam ga mazala faktorom.“
Jedna anegdota iz zagrebačkog javnog prijevoza ga i danas nasmijava: „Sjedim u tramvaju, ljudi dolaze i skeniraju karte. Ja mislim da me fotografiraju, pa se namještam za pozu. Tek kasnije sam shvatio da je to uređaj za plaćanje karata!“
Claudia je naučila koliko je važno poštovati kulturu iz koje dijete dolazi. „Jedna od stvari koje sam naučila je koliko je bitno da dijete može pokazati i prakticirati nešto iz svoje kulture. Alain je kuhao za nas – ugali, pilao, chapati. Učili smo od njega, učili nazive jela. To nas je povezalo.“
Alain se smije: „Stol je bio pun hrane, Swahili hrane, za koju oni nisu znali kako se zove. Učili smo svi zajedno.“
A Alain je vrijedno učio i hrvatski. „Kad sam došao, govorio sam francuski, swahili i engleski, ali Claudia i svi su rekli – nema engleskog. Ako želim živjeti tu, moram naučiti hrvatski. Sretan sam da sam uspio naučiti dovoljno jezika da mogu razgovarati i družiti se s ljudima.“
Udomiteljstvo mijenja živote
Claudia gleda unatrag s ponosom. „Zadovoljna sam kad vidim djecu koja su kod mene odrasla – ljude koji ne ovise o sustavu, koji su samostalni, pristojni, radišni. Moja djeca su bogata djeca jer imaju i braću, subraću za stolom i u životu općenito.“
„Samo zamislite da smo se mi našli negdje u centru Afrike, u nepoznatoj okolini, s nepoznatim jezikom. Koliko bi nam značilo da nam netko pruži ruku, utočište. Ako netko želi ostaviti trag u nečijem životu, neka udomi.“
Djeca bez pratnje posebno trebaju brižnu obitelj koja će im pružiti stabilnost i podršku. UNICEF u suradnji s partnerima pomaže u promociji udomiteljstva za djecu bez pratnje i razvoju sustava podrške udomiteljima. Claudia, koja je i predsjednica Udruge DamDom naglašava: „Podrška i supervizija su ključne. Mi smo jedini u Hrvatskoj koji imamo superviziju kontinuirano, svaki treći utorak u mjesecu, više od deset godina.“
Vikend udomiteljstvo daje djeci priliku da barem na kratko dožive obiteljski život i emocionalnu stabilnost. „To nije samo pružanje kratkoročnih iskustava – to je prilika da djetetu vratite osmijeh, nadu i vjeru u ljude“, kaže Claudia.
Alainov put prema samostalnosti
Alain danas živi u stanu, odnosno koristi socijalnu uslugu organiziranog stanovanja, priprema se za samostalan život. „Tamo je dobro jer možeš naučiti kako živjeti nakon škole. Kad izađem iz tog smještaja, znam da neće biti odgojiteljice da organizira financije sa mnom“, kaže. Zaposlen je u jednoj zagrebačkoj tvrtci, a ima i velike planove – upisati fakultet, otvoriti vlastitu tvrtku, posjetiti braću i sestre koji sad žive u Sjedinjenim Američkim Državama. „Hrvatska je moj dom. Volio bih dobiti hrvatsko državljanstvo. Nadam se da će sve uspjeti. Malo po malo i bit će super.”
Alain je brzo zavolio Hrvatsku. „Sviđa mi se što je Hrvatska mirna zemlja. U Zagrebu mogu prošetati cijelu noć bez brige“, kaže. Hrana ga je osvojila – punjene paprike, burek i sarma su mu omiljeni, a naučio je i da „postoji samo jedan burek, onaj s mesom“. Oduševljen je i ljudima: „Otvoreni su, vole razgovarati. Imam puno prijatelja, igram košarku, idem u teretanu.“ Glazba mu je stalni pratitelj – sluša sve, a naučio je i domaće pjesme.
Ljudi me ponekad pitaju: jesi li prije znao nešto o Hrvatskoj?“, sa smiješkom se prisjeća Alain i nastavlja, „Da, znao sam za Dinamo. U Ligi prvaka ponekad je igrao protiv drugih klubova. A onda Svjetsko prvenstvo – Hrvatska protiv Francuske. Mi u Kongu govorimo francuski, pa se očekivalo da navijamo za Francusku, ali neki prijatelji i ja smo odlučili da ćemo navijati za Hrvatsku.“
Nogomet mu je bio prvi dodir s Hrvatskom, a kasnije i način povezivanja s Claudijom i njezinom obitelji. „Gledali smo utakmice zajedno, navijali za Rijeku. Svi skupa su mi kupili dres Rijeke. Jednom sam ga nosio u Zagrebu kad je Rijeka igrala protiv Dinama – ljudi su me gledali čudno. Tek kasnije sam shvatio zašto!“
„Skužio sam da puno nogometaša u reprezentaciji Hrvatske imaju prezimena koja završavaju na ‘ić’ – Luka Modrić, Perišić, Mandžukić. Zato sam rekao: ako dobijem državljanstvo, promijenit ću prezime u Malelić. Bit ću gospodin Malelić!“
Razvoj udomiteljstva za djece bez pratnje u srcu je aktivnosti koje UNICEF u suradnji sa Državnim tajništvom za migracije Vlade Švicarske Konfederacije provodi u sklopu programa „Podrška djeci i obiteljima u migracijama u procesu zaštite i integracije u Hrvatskoj”, financiranog sredstvima Drugog švicarskog doprinosa odabranim zemljama članicama Europske unije.
©UNICEF, 2025 “Informacije i stavovi navedeni na ovoj stranici pripadaju autorima i ne odražavaju nužno službeno mišljenje Schweizerische Eidgenossenschaft, Swiss-Europe Rapid Response Fund ili UNICEF-a. Ni Schweizerische Eidgenossenschaft, Swiss-Europe Rapid Response Fund ili UNICEF niti bilo koja osoba koja djeluje u njihovo ime ne može se smatrati odgovornim za korištenje informacija sadržanih u njima.
