Uz pravu podršku nastavnice poboljšala sam kvalitetu svog života

Odmalena sam bila ambiciozno dijete puno snova i želja koje je, zbog male sredine u kojem živi, moralo odustati od nekih snova, ali, ne zadugo. Tijekom osnovne škole nisam imala podršku nijednog nastavnika osim svog tadašnjeg razrednika, nastavnika vjeronauka koji se izborio za mene i na kraju mi pomogao u naumu da ostvarim svoje prvo postignuće – postala sam učenica generacije te s tim najvećim uspjehom završila osnovnoškolsko obrazovanje.

Moji školski dani bili su popraćeni s puno odricanja, plakanja, odustajanja, učenja i ostalog potrebnog za postizanje odličnog uspjeha na kraju svake školske godine, a pritom bez ikakve podrške od nastavnika. Svaki je dan bio isti, tmuran, monoton, bez ikakvog veselja, a ljudi koji su me okruživali bili su puni ljubomore, loše energije i bez ikakve kolegijalne podrške. Sve to vrijeme jedino koga sam smatrala istinskom podrškom bila je moja uža obitelj. No, prije upisa u srednju školu doživjela sam šok. Izgubila sam baku koja je takoreći nestala u samo mjesec dana ili kako se u mojoj glavi činilo, u trenutku.

Došlo je vrijeme upisa u srednju školu te sam bez problema upisala smjer koji želim. Prilikom upisa za hotelijersko-turističkog tehničara nisam ni slutila da će baš meni, koja sam upisala taj smjer ponajviše zbog putovanja i učenja stranih jezika, biti ograničena putovanja zbog pandemije koja se te godine dogodila. Nakon što smo se prebacili na online nastavu moje je mentalno stanje bilo još gore jer nismo smjeli izlaziti van. Uz to sam morala brinuti za članove obitelji, a morila me i briga za moje zdravlje, svi smo bili zatvoreni 24/7 uz neizvjesnost što će biti dalje.

S vedrije strane, te dvije godine srednjoškolskog obrazovanja odradila sam odlično. Bila sam učlanjena u razne izvannastavne aktivnosti čiji sam i danas član s unapređenjem u predsjednicu školskog volonterskog kluba i ambasadora juniora EP-a. Zašto spominjem izvannastavne aktivnosti, loše mentalno stanje i moje dječje snove? Zato što sam imala priliku upoznati jednu predivnu ženu, moju sadašnju nastavnicu engleskog jezika – ženu koja mi je puno pomogla u mojim naumima, željama i snovima u samo godinu dana otkako se znamo.

Imala sam loša iskustva s podrškom nastavnika u osnovnoj školi i nisam očekivala da će mi se netko poput nje dogoditi nekoliko godina poslije, u srednjoj školi. Ona je meni zaista blagoslov koji mi je bio potreban. U međuvremenu mi se okolina i u srednjoj školi pogoršala jer se, nažalost, pojavila ta surova ljubomora među razrednim kolegama i nekakva loša energija koju sam osjetila prilikom svog prvog isticanja u nekim projektima. Na to sam gledala loše dok me moja nastavnica engleskog jezika nije saslušala i objasnila mi kako se nositi sa svime. Znale smo pričati i preko dva sata na mobitelu, po školskim hodnicima i da ne govorim – nikad nije ponestalo priče.

Da nije nje, skroz bih klonula duhom i odustala bih od svojih snova koje imam još od vrtića. Drago mi je da nisam jer danas brojim razna postignuća koja sam realizirala prije svoje osamnaeste godine – postala sam učenica generacije, prolazila s odličnim uspjehom, išla na razne Erasmus+ projekte, pohađala glazbenu školu, postala predsjednica školskog volonterskog kluba, ambasador junior EP-a i mnogo toga.

Uz pravu podrške moje drage nastavnice mislim samo poboljšati kvalitetu svojeg života i uspijevati više nego što sam mislila. Naposljetku želim poručiti svima koji se bore sa sličnim mentalnim stanjem i problemima da neće zauvijek biti sve tako „crno“ i da će nekad biti „med i mlijeko“, samo treba znati kako doći do toga.

Priču je podijelila Lorena Čolak, članica tima iz Slavonskog Broda koji je sudjelovao u programu UPSHIFT s projektom na temu mentalnog zdravlja.