„Kad god su nam rekli da dijete ima potrebu za obitelji, nikad nismo pitali koje je nacionalnosti"

„Kad god su nam rekli da dijete ima potrebu za obitelji, mi nikad nismo pitali koje je nacionalnosti, to nikada. Mađari, Srbi, Hrvati, Romi, Ukrajinci. Ma nikad nismo pravili razliku ili nešto. Svi smo mi ljudi“, započinje priču svoje obitelji Natalija Medak, udomiteljica koja je iz Ukrajine došla u Vukovar prije više od 20 godina.

Natalija i njezin suprug tijekom 20 godina otvorili su vrata svog doma i srca za više od dvadesetoro djece o kojima danas jednoglasno govore „Svi su predivni, prekrasni, pošteni, predobri. Svi rade i ponosni smo na sve njih.“ I trenutno je u kući Medakovih živahno jer udomljavaju šestoro djece, u dobi od 8 do 15 godina i kako nam Natalija kroz smijeh govori „osjećamo se mlađe s njima. U srednjim smo godinama, a kad uzmemo prosjek svih godina, onda smo i mi mladi!“

„Na početku nismo ni znali da je moguće biti udomitelj, sve je počelo spontano, u razgovoru sa socijalnom radnicom Dubravkom koja nam je u početku bila ogromna podrška“, prisjeća se Natalija, koja je, baš zbog potrebe za međusobnom podrškom i dijeljenjem iskustava, u Vukovaru osnovala Udrugu udomitelja koja okuplja 20 obitelji i više od pedesetoro djece.

„Najviše nam treba podrška, da mi sami jedni drugima budemo podrška. Netko ima neko iskustvo pa podijeli s drugima, netko je već prošao nešto… I djeci pokazujemo da ima i druge djece poput njih, da nisu sami“, objašnjava razloge pokretanja udruge koja je vrlo aktivna pa se članovi često međusobno druže, puno putuju i zajedno slave razne važne događaje i obljetnice.

Kroz udrugu i vlastiti primjer Natalija želi potaknuti trenutne i buduće udomitelje da razmisle i otvore vrata svoga doma i djeci bez pratnje. U procesu udomljavanja nema nikakvih razlika, a Natalija ističe kako je 

„dijete bez pratnje, isto kao dijete iz Hrvatske i ima ista prava“. 

Djeca bez pratnje su sva djeca koja su primorana napustiti svoj dom i obitelj uslijed izrazitog siromaštva, potresa, poplava, ratnih razaranja i drugih kriznih situacija te odrastaju izvan svoje domovine. 

U njezinoj je obitelji trenutno i Danijel, četrnaestogodišnjak iz Ukrajine koji je u Hrvatsku stigao u lipnju 2023. godine. 

„Kad sam došao u šestom mjesecu, nisam još išao u školu. U školu sam otišao u devetom mjesecu. Nastavnici u školi su pomogli su mi naučiti jezik“, prisjeća se Danijel prvih mjeseci provedenih u Hrvatskoj u kojoj mu je lijepo jer ima puno prijatelja i velike planove.

„Želim biti kuhar“, priča nam i s ponosom govori kako je, zajedno s Natalijom, i drugu djecu naučio osnove ukrajinskog jezika. 

„Od početka je sve bilo super, a djeci je bio izazov i oni su naučili još jedan strani jezik i sad razumiju i to je dobro za njih. I sad se već pripremaju da idu u Ukrajinu, vidjeti Ukrajinu“, nadovezuje se Natalija koja je u međuvremenu postala Danijelova skrbnica. 

„Kad si skrbnik onda je puno lakše i jednostavnije, pogotovo ako imamo nekakav hitan slučaj ili važnu odluku. Kad sam postala skrbnica, postala sam odgovorna za sve odluke i usmjeravanje djeteta, no procesi su sad puno jednostavniji, ne moram pitati za sve, mogu odlučiti sama u najboljem interesu djeteta“, objašnjava Natalija. Ovo joj nije prvo iskustvo skrbništva i naglašava kako proces nije kompliciran te kako ga se udomitelji ne bi trebali „bojati“. 

O važnosti skrbništva u zaštiti djece bez pratnje govori i prof. dr. sc. Irena Majstorović s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu:

„Institut skrbništva je važan, to je jedan od temeljnih obiteljskopravnih instituta i on je kod djece namijenjen tome da nadomjesti roditeljsku skrb. Mi ćemo za dijete koje je zatečeno na teritoriju Republike Hrvatske, stranog državljanstva ili za dijete bez državljanstva, dakle bez roditelja ili skrbnika, imenovati tzv. posebnog skrbnika kako bismo bili sigurni da su njegova prava zaštićena jer mu nastojimo zajamčiti i ostvariti cijeli niz prava koja se pružaju i hrvatskim državljanima, dakle svoj djeci na teritoriju naše države. U tom je smislu skrbništvo važno jer je samo imenovanje skrbnika tek početak zaštite. Zatim je potrebno osigurati zdravstvenu skrb, uključivanje u obrazovni sustav i općenito nastoji se poticati integracija djece i tako je to slučaj i vezano za djecu koja su došla iz Ukrajine.“

„Htjela bih da svi ljudi znaju koliko smo mi sretni kao udomitelji. Kad se jednom odluče udomiti dijete, jedino za čim će žaliti je što to nisu napravili prije“, zaključuje Natalija Medak dok razmišlja o ljetnim aktivnostima i putovanjima kojih ima mnogo i u kojima će sudjelovati – cijela obitelj.