Podrška je važna za ostvarenje snova

Adolescencija je vrijeme značajnih psihičkih, tjelesnih i društvenih promjena u životu svake osobe. Razdoblje sazrijevanja obilježeno je razvojem stavova i mišljenja o ljudima i okolini te traženjem sebe i svojega mjesta u svijetu koji se mijenja. Mara (ime promijenjeno), koja sada ima 15 godina i pohađa gimnaziju, prolazila je kroz teško iskustvo konfliktnog razvoda svojih roditelja.

„Odmalena sam išla po socijalnim službama, poliklinici za djecu… To mi je pomagalo, ali nitko sa strane zapravo nije mogao utjecati na uzrok problema, a to su bile svađe između mojih roditelja, koje su se odvijale preko mene.. Samo su oni to mogli zaustaviti i mene zaštititi. Kasnije su to i napravili. Ne krivim ih. Svatko u životu uči svaki dan, pa tako i oni. Bila sam zrelija od vršnjaka, nisam se uklapala. Tada me to odvojilo od okoline, nisam imala puno prijatelja u osnovnoj školi”, iskreno je s nama podijelila Mara.

Mara je u to vrijeme razvila i anoreksiju. Na povećanu razinu stresa kod mnogih mladih ljudi utječu i velika očekivanja – roditeljska, ali i vlastita. I Mara je proživjela svoj dio te priče, ali iz njega je učila i sada pokušava svesti očekivanja u realne okvire.

„Ja sam trebala proći s 5,0 da bih upisala gimnaziju, da bih, ako završim dobru gimnaziju, mogla upisati fakultet… Imati 15 predmeta s 15 godina i očekivati da iz svakog imaš četvorku ili peticu nerealno je. Razgovarala sam i s roditeljima o tome da ne želim živjeti pod takvim pritiskom. Želim u životu imati vremena i za sport, druženje s prijateljima, stvari koje su mi važne, a ne po cijele dane i noći učiti. Ja trenutačno prolazim s pet, ali ne želim si stavljati pritisak da moram proći s pet, jer što ako se to ne dogodi, što ću onda, bit ću nervozna, poludjet ću, to nema smisla”, kaže Mara i zapravo opisuje kako se mnogi mladi danas osjećaju – kao da moraju u svakom segmentu života biti savršeni.

Na sliku mladih o njima samima mnogo utječe i sadržaj na društvenim mrežama koji stvara nerealnu sliku svijeta, života i očekivanja. Kod Mare to nije slučaj:

„Nemam društvene mreže, osim Instagrama koji sam instalirala prije dvije godine. Nisam time fascinirana. Važno je znati da život ispred i iza kamere nije isti i da sve te 'superglamurozne' priče, ljudi, tijela… da je sve u virtualnom svijetu moguće 'ispeglati' do savršenstva, ali to nije realnost.”

Sve što je do sada naučila o životu, kao i nova prijateljstva koja je sklopila u srednjoj školi, pomoglo je Mari da se sada osjeća bolje.

„I dalje se dosta razlikujem od većine. Dosta sam zapela za zdrav život, sport, imam neki svoj film, ali i dalje nisam neki ljubitelj izlazaka, ne pijem, ne pušim, pazim da dovoljno spavam. No u srednjoj školi imam svoj krug bliskih ljudi i osjećam se bolje. Kad mi je teško, tu je i školska psihologica. Nije mi problem pričati o vlastitim osjećajima. Sviđa mi se kako radi školska psihologica jer to je osoba koju ne poznajem privatno, ali zna sve što mi se događa u životu. Jednostavno mi je dovoljno da samo dođem k njoj, da se isplačem, kažem svoje probleme i onda ustanem i odem, i to je to, bolje sam. Tu su i mama i tata, ovisi kod koga sam u tom trenutku, kojima se isto mogu izjadati”, podijelila je s nama Mara.

I danas je ponekad prati osjećaj da nije dovoljno dobra iako je predivna mlada djevojka s raznolikim interesima, koja se bavi zanimljivim sportom i uspješna je u školi. Osim sporta i škole, Mara voli i kuhati, proučavati zdravu prehranu, a kada gleda u budućnost, voljela bi biti nutricionistica. Svjesna je važnosti podrške na tom putu:

„Mentalno zdravlje jednako je važno kao fizičko, ako ne i važnije. Ako slomimo ruku, mi fizički nismo zdravi dok kost ne zaraste, a ako smo na bilo koji način bolesni u smislu mentalnog zdravlja, to utječe na cijelo naše tijelo i može uzrokovati i različite fizičke bolesti s vremenom. Ako nismo dobro mentalno, to snažno utječe na našu svakodnevicu. Zato je bitno da svako dijete i mlada osoba imaju podršku društva. Samo tako mogu ozdraviti i biti bolje, a zatim i ostvariti ono o čemu sanjaju.”