„Ono što se događa u mojoj obitelji, utječe na to kako se osjećam."

Maja (17) ide u drugi razred gimnazije. Ova mlada kreativka podijelila je s nama da voli pisati pjesme, slušati glazbu, provoditi vrijeme s prijateljima i baviti se sportom. Svaki tjedan Maja (ime promijenjeno) posjećuje školsku psihologicu i s njom dijeli probleme s kojima se suočava i to joj je izuzetno važna podrška.

„Stres koji osjećam uglavnom proizlazi iz odnosa s roditeljima. U posljednje vrijeme i više nego inače. Ponekad se osjećam izgubljeno. O tome što me muči razgovaram s prijateljima. Imam ih nekoliko kojima se mogu povjeriti. Naravno, o svemu razgovaram s našom psihologicom u školi. Naša školska psihologica je jako dobra. Ima jako lijep pristup i djeluje umirujuće na mene kada razgovaramo. Nažalost, kod nje mogu samo jednom u tjedan dana na 45 minuta što naravno nije baš dovoljno kad stvarno imaš problema. Još ne idem nigdje na terapiju izvan škole, ali čula sam da u Zagrebu postoji mjesto gdje mladi mogu doći i razgovarati sa psihologom bez uputnice pa razmišljam o tome da odem“, kaže nam Maja (ime promijenjeno).

Razgovor s prijateljima, riječi utjehe, zagrljaj – ono su što joj pomaže kada prolazi kroz teške trenutke no voljela bi pronaći još nešto, neku aktivnost koja bi joj pomogla da se lakše opusti u takvim situacijama, a pomoglo bi joj kaže i da je roditelji bolje razumiju.

„S roditeljima… postoje stvari koje ne mogu s njima podijeliti. Voljela bih da razumiju kako se osjećam. Posebno mama. Voljela bih da zna da neke stvari koje se događaju kod kuće utječu i na mene“, podijelila je s nama Maja i dodala da važnost tjelesnog i mentalnog zdravlja treba izjednačiti, jer je oboje jednako vrijedno i važno.

„Možemo mi biti fizički zdravi, trčati maraton, trčati triatlon, ali ako si ti kad dođeš doma u glavi loše, ako ti ništa od toga ne pruža zadovoljstvo, to nije to. Tjelesno i mentalno zdravlje su apsolutno jednako važni za svaku osobu. Voljela bih kada bi u školi djeca koja osjećaju da imaju neki problem, koja osjećaju stres oko nečeg, oko škole, odnosa kod kuće, da znaju da psihologica nije za lude ljude, već da je tu za nas, da nam pomogne kako što je meni pomogla s mojim problemom. Nažalost, stigma je tu. Ljudi i dalje osjećaju sram i neugodno im je potražiti pomoć, a to je dio higijene mentalnog zdravlja. Kao što peremo ruke. Mislim da se moramo riješiti te stigme i predrasuda ako želimo napredovati kao generacija“, smatra Maja.