Mliječna staza i obiteljska utrka života
„Bitno je ustrajati, ići i kad kloneš, podići se i nastaviti!“
Mnogi sudionici Mliječne staze imaju posebne i emotivne priče koje ih vežu baš za našu utrku. Nedavno nas je jedna objava posebno taknula te smo potražili priču koja se iza nje krije. Post je objavila Vlasta, majka troje djece, kojoj je Mliječna staza 2019. bila prva trkačka utrka u životu. Jednu posebnu, životnu utrku započeli su prije deset godina kada su postali roditelji prijevremeno rođenih blizanaca Dore i Borne. Ta utrka traje i danas.
„Na toj utrci nije bitno biti brz, bitno je ustrajati, ići i kad kloneš, podići se i nastaviti. Tu utrku mi trčimo već desetak godina, od kad su na svijet došli naši prijevremeno rođeni blizanci, i to čak tri mjeseca ranije. Baš zato UNICEF-ova utrka Mliječna staza prošle godine bila je moja prva službena utrka na 5 kilometara. Zato što znam koliko bol boli jednog roditelja, a kroz što prolaze naša djeca neopisivo je u par riječi. Bile bi to stranice i stranice romana… Danas trči i moj suprug, a i moja starija kćer Lori počela je trčati u atletskom klubu. Danas smo svi jako sretni, jako aktivni, jer sve naše medalje idu našoj Dori, ali naravno i svoj djeci s teškoćama u razvoju“, podijelila je s nama Vlasta.
Sve je počelo u proljeće 2019. godine. Iako nikada prije nije trčala, osjetila je želju i jednostavno krenula: „S obzirom na to da sam majka troje djece, da imam hrpu obveza i nikada se ranije nisam bavila sportom, shvatila sam da mogu dati sebe kroz ono što imam, a to je kroz moje noge, ruke, aktivnosti vani. Nakon Mliječne staze 2019., istrčala sam još desetak utrka, od kojih je većina bila humanitarnog karaktera. Izuzetno sam se osjećala nakon svake trke!
Posebno joj je drago što su joj se u međuvremenu pridružili i suprug i starija kćer pa su u ovogodišnjoj Mliječnoj stazi sudjelovali svi zajedno. Posebno ih je motivirao cilj – prikupljanje sredstava za opremanje senzornih soba, jer su iz iskustva znali koliko su značile njihovim blizancima. Velik je izazov bio doći do terapija, kaže Vlasta. Razlozi su premalen broj mjesta na kojima djeca mogu dobiti potrebne terapije, ali nažalost i premalen broj stručnjaka. Mnogo ovisi o upornosti roditelja, a često nažalost i o financijskim mogućnostima te tome gdje obitelj živi, a ne bi tako trebalo biti.
„Borna i Dora od malena su krenuli kako na fizikalnu terapiju, tako i na senzornu, ali i na još mnogo toga. O senzorici, o njenoj važnosti u životu tako male djece koja se nisu razvila u trudnoći i koja onda na da tako kažem, "umjetan" način trebaju sve to dobiti, ne moram niti govoriti. I Dora i Borna išli su na senzoriku, kod predivnog terapeuta Davora Duića. Kod Borne, napredak je bio ogroman, dok kod Dore, čije je stanje puno teže, jer Dora ima cerebralnu paralizu (tetraparezu) u kombinaciji s desetak drugih dijagnoza, napravilo se ono što se moglo u tom trenu. Šteta je što se sa senzornom terapijom ne može nastaviti i kroz neko duže razdoblje, ali senzornih soba nema dovoljno, kao ni educiranih terapeuta“, kaže Vlasta.
Danas im je kaže najveći izazov sustav obrazovanja. S djecom poput Dore, koja imaju velike teškoće se sustav još i snalazi, no s djecom poput Borne, ide teže, kaže Vlasta: “On je inteligentan, ali nedostaje mu socio-emotivnog razvoja što je posljedica prijevremenog rođenja. Ne uklapa se u klasičnu šablonu, ladicu. Sustavu je onda lakše takvu djecu, koja nemaju teže teškoće uključiti u razred u kojemu su djeca s teškoćama umjesto da ih uključi u redovnu nastavu. Bila je to za nas bitka „rukama i nogama“. Inkluzija teško ide u redovnim školama, djecu često ne gledaju kao pojedince nego paušalno donose procjene i ako roditelj nije aktivno uključen, sustav jednostavno „pojede“ dijete.“
Bilo je kroz posljednjih deset godina mnogo neprospavanih noći, mnogo suza, briga, no živjeli su dan po dan, slagali mozaik svog obiteljskog života. Ipak, gdje god su pokucali, vrata su se naposljetku uvijek otvorila. Ako ne baš ta, onda neka druga.
„U ovih deset godina, mogu reći da smo puno naučili o sebi, o našoj nutrini. Uz Bornu i Doru na ovaj svijet gledamo kao i oni – veselo i nasmijano, cijeneći ono što imamo i ne žaleći za onim što nemamo. Nastavljamo trčati našu najvažniju i najdužu utrku, utrku života i uvijek ćemo rado poduprijeti sve one akcije u kojima djeci s teškoćama u razvoju može biti barem mrvicu lakše i bolje! Veselilo bi me da svatko tko ovo čita sljedeći put kad sretne neko „takvo“ dijete ne pomisli: „A jadni…“ Umjesto toga, nasmiješite im se, recite koju toplu riječ. Djeca s teškoćama nisu jadna, ona ne trebaju samilost, nego podršku društva i sustava da bi mogla napredovati, poštovanje i svijest da imaju jednaka prava kao i svako drugo dijete“, poručuje ova vesela obitelj!
