Kako biti podrška djeci i mladima u kriznim okolnostima?

U dvostruko kriznim okolnostima nužno je djeci i mladima pružiti psihosocijalnu podršku kako bi se smanjila njihova uznemirenost, strah i psihološka patnja koji mogu kratkoročno i dugoročno ugroziti njihovo mentalno zdravlje te kako bi se uspostavio osjećaj ne samo fizičke nego i psihološke sigurnosti. To je iznimno važno za dugoročnu dobrobit djece i razvoj njihovog potencijala za posttraumatski rast. Nakon dostave hitne humanitarne pomoći, UNICEF je u suradnji s Društvom za psihološku pomoć na terenu organizirao mobilne timove za psihosocijalnu podršku djeci i obiteljima koji su i ranije živjeli u teškim okolnostima. Tim smo povodom razgovarali s prof. dr. sc. Marinom Ajduković iz Društva za psihološku pomoć i sa Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Imate već mnogo iskustva u radu s djecom i mladima u kriznim situacijama. Kako se djeca ovisno o svojoj dobi nose sa strahom i kriznim situacijama?

Od Domovinskog rata i rada s djecom prognanicima i izbjeglicama, sam na različite način uključena u rad s djecom i mladima u kriznim situacijama.  U okolnostima koja imaju obilježja katastrofa odnosno kriza velikih razmjera ne samo da su sva djeca doživjela intenzivni i ponavljajući strah već se očituju i mnoge  druge traumatske reakcije. Naši stručnjaci s tim imaju puno iskustva  te su se odmah nakon potresa aktivirali i učinili dostupnim brošure koje dobro opisuju te reakcije i načine podrške koju svi roditelji i drugi odrasli mogu pružiti djeci. Primjer je brošura “Djeca i obitelji prije, tijekom i nakon potresa”.

Djeca različito reagiraju na stresne situacije, to ovisi o mnogo različitih faktora kao što su dob, karakter djeteta, reakcija njihovih roditelja ili drugih važnih osoba na situaciju i dr. U tablici su nabrojane moguće reakcije djece i mladih ovisno o njihovoj dobi.

UNICEF je u suradnji s Društvom za psihološku pomoć u okviru programa ,,Hitni odgovor na potrebe djece, obitelji i stručnjaka nakon potresa u Sisačko-moslavačkoj županiji - mentalno zdravlje i psihosocijalna podrška“ razvio letke s informacijama i savjetima kako bismo pružili podršku roditeljima i drugim značajnim odraslima u životima djece.

LINK - Letak – Kako biti podrška djeci nakon traumatskih događaja

LINK - Letak – Što je važno znati o traumi i reakcijama na traumatske događaje

Kako s djecom trebaju postupati odgojitelji, učitelji i nastavnici?

U ovom razdoblju je iznimno važno da se odgojitelji i nastavnici podsjete znakova uobičajenih, ali i manje uobičajenih traumatskih reakcija djece koje se mogu očitovati još dugo nakon potresa. Ranija istraživanja iz zemalja koja su često pogođena potresom (npr. Japan, Čile, Kina) pokazala su da primjerice simptomi anksioznosti značajno rastu u prvim mjesecima nakon traumatskog događaja i da čak oko 50% djece i nakon šest mjeseci pokazuje različite anksiozne smetnje, da se većina djece postepeno oporavi nakon potresa, ali 25-30% iskazuje kronične ili produžene simptome depresivnosti i/ili anksioznosti. Stoga je ključno da oni koji s djecom rade prilagode svoja očekivanja od djece, da prate djecu i da se savjetuju sa stručnom službom u vrtiću, odnosno u školi ako uoče povećanje poteškoća ili da se poteškoće djeteta ne smanjuju s vremenom.

Pri tome trebaju voditi posebnu brigu o djeci koja i inače odrastaju u teškim  i nepovoljnim životnim okolnostima i da imaju na umu da je tzv. posttraumatski rast (pojam označava pozitivnu osobnu promjenu koja može nastati kao posljedica traumatskog događaja ili životne krize) najčešći kod djece s dobrom socijalnom podrškom. Škola i vrtić su nedvojbeno snažne „sigurnosne mreže“ djeci u takvim okolnostima, a ključna pretpostavka za to je i pružanje odgovarajuće psihološke „prve pomoći“ odgojiteljima i nastavnicima, ako su i sami bili pogođeni kriznim događajem.

Postoje li ponašanja na koja odrasli trebaju posebno obratiti pažnju i potražiti pomoć stručnjaka koji bi pomogao djetetu?

UNICEF je u suradnji s Društvom za psihološku pomoć pokrenuo programa ,,Hitni odgovor na potrebe djece, obitelji i stručnjaka nakon potresa u Sisačko-moslavačkoj županiji - mentalno zdravlje i psihosocijalna podrška“ za pružanje podrške roditeljima i djeci koji su i prije potresa živjeli u težim i nepovoljnim okolnostima. Cilj tog programa je da mobilni timovi neposredno obiđu ove obitelji kao i udomiteljske obitelji i pomognu im da prepoznaju i olakšaju traumatske reakcije djece u svezi s potresom. Kao popratni materijal za neposredni rad u obiteljima s roditeljima/udomiteljima suradnice Društva za psihološku pomoć na ovom programa, Ivana Ćosić Pregrad i Sena Puhovski su između ostalog priredile i listu ponašanja koja su posebno rizična i kada je potrebno žurno uputiti dijete, ovisno o situaciji, nekome od stručnjaka – dječjem psihijatru, pedijatru, liječniku opće medicine, kliničkom psihologu ili stručnjacima centra za socijalnu skrb. To su primjerice sljedeće situacije - izrazita narušenost osnovnih fizioloških funkcija kada dijete primjerice uopće ne spava i/ili uopće ne jede), kada je dijete izrazito uznemireno i nemoguće je ostvariti kontakt s njim, kada dijete ili mlada osoba ima suicidalne misli ili si nanosi ozlijede.

Što mi odrasli možemo sami za sebe učiniti kako bismo si pomogli kod ovako stresnih situacija?

S obzirom na to da su i odrasli bili izloženi ovoj prirodnoj katastrofi velikih razmjera, očekivano je da se i oni u ovom razdoblju suočavaju s različitim traumatskim reakcijama i visokom razinom tjelesne i emocionalne pobuđenosti.  Ključno je da odrasli prepoznaju svoje traumatske reakcije, prihvatite ih i da se uvijek iznova podsjećaju da one u ovom trenutku imaju svoj smisao, ali i da će proći. Dakle, prvi korak prema smirivanju je prepoznavanje znakova emocionalne preplavljenosti i vrste snažnih emocija koje osoba doživljava, ponajprije ljutnje ili straha, ali i tjelesnih reakcija kao što su napetost, drhtanje, bolovi u želucu, mišićna napetost, svojih misli (uznemirujuće misli koje se „vrte u krug“) i ponašanja koje može biti razdražljivo ili obilježeno s manjkom energije. Sljedeći korak  je svjesna odluka da se pokušamo što bolje nositi s tim reakcijama i da pri tome koristimo različite jednostavne načine smirivanja. To je prije svega disanje (duboko i polagano udisanje na nos i izdisanje na usta sve dok se ne smirimo), tjelesna aktivnost, primjerice spremanje, uređivanje okućnice ili rad vrtu, brzo hodanje i slično i uspostava dnevnih rutina koliko god je to moguće. Može se napraviti još puno sitnih ili krupnih stvari kao što je primjerice rad na povećavanju osjećaja sigurnosti dobrom pripremom, odnosno planom što članovi obitelji trebaju napraviti u slučaju potresa, planirati dan po dan, odgoditi donošenje važnih životnih odluka, umjereno praćenje vijesti i drugih uznemirujućih medijskih sadržaja.

Ljudi su u povijesti mnogo puta zbog različitih uzroka bili prisiljeni krenuti ispočetka i ponovno izgraditi svoje zajednice. Čini se da smo ipak otporna bića i da smo u stanju i više puta krenuti ispočetka?

Biološki smo pripremljeni ne samo da sačuvamo svoj život i život svojih bližnjih tijekom prijetećih događaja i velikih katastrofa, već i da se nakon njih oporavimo.  Važno je znati da je za oporavak potrebno vrijeme, uspostava stabilnosti, strpljivost prema samima sebi i bližnjima te podrška bližnjih. Traumatski događaji nas uvijek promijene, ali kod većine djece i odraslih te su promjene u smjeru stvaranja realističnije slike o svijetu u kojem živimo, pozitivne slike o samima sebi kao preživjelima koji su iz tih okolnosti izašli osnaženi i pripremljeni za različite životne izazove, o tome kako smo „na svojoj koži“ naučili kako je davanje i primanje različitih oblika podrške i  solidarnosti značajno i kako nas to čini boljim ljudima.  Imamo brojne primjere djece koja su odrastala u doba Domovinskog rata i doživjela različite traumatske događaje, a danas su brižni roditelji i angažirani građani.