Stigma je ključan problem kada je riječ o mentalnom zdravlju

O izazovima povezanim s mentalnim zdravljem djece i mladih u Hrvatskoj razgovarali smo s dr. sc. Mirandom Novak izvanrednom profesoricom na Odsjeku za poremećaje u ponašanju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu.

Koji su najčešći problemi mentalnog zdravlja djece i mladih u Hrvatskoj?

Domaća istraživanja ukazuju da su od internaliziranih smetnji najviše izražene anksiozne i depresivne smetnje, a preliminarni podaci pokazuju da je u porastu i samoozljeđivanje te suicidalne ideacije. Isto tako, u porastu su i bihevioralne ovisnosti, posebice kockanje i ovisnost o internetu/društvenim igrama.

Trenutno vodim projekt P.R.O.T.E.C.T. koji financira Hrvatska zaklada za znanost koji je usmjeren na pozitivan razvoj mladih  i preliminarne analize na gotovo tri tisuće adolescenata učenika prvih razreda pokazale su da 11.9% srednjoškolaca u prvim razredima u našem uzorku ima ozbiljne simptome depresivnosti, 23,3% ima ozbiljno izražene simptome anksioznosti a 6,6% iznimno jako izražene simptome stresa. U istraživanju Pozitivan razvoj adolescenata u Hrvatskoj koje je proveo PrevLab s više od 10 000 ispitanika 2019. godine, prije pandemije, za prve smo razrede dobili slične rezultate, s neznatno većom zastupljenosti depresivnosti (12,1%) i anksioznosti (24,4%).

U našim istraživanjima sustavno nalazimo da su mlade djevojke u većem riziku za razvoj problema mentalnog zdravlja. Mladići pokazuju više stope korištenja sredstava ovisnosti, više kockaju i iskazuju nasilnija ponašanja. Slične trendove vidimo i u svjetskom kontekstu, i čini se da su ovi oblici problema nekako vezani uz tradicionalne muške i ženske uloge i na to kako odgajamo djevojke i mladiće, kakve im poruke šaljemo.

Koliko je na to utjecala pandemija, a u Hrvatskoj i potresi?

Pandemijski uvjeti i potresi koje svakako ubrajamo u traumatična iskustva imaju i kratkoročne i dugoročne posljedice na mentalno zdravlje cijele populacije, i djece i mladih i odraslih. Znamo da ovakve dugotrajne situacije stresa i promijenjenog življenja utječu na kumuliranje rizika i na veću senzitivnost na stresore koji dolaze u budućnosti.  Kako je pandemija prekinula neku tipičnu svakodnevicu, prije svega je ograničila socijalizaciju djece i mladih koja je ključna za njihovu dobrobit. Ograničena dostupnost obrazovanja, restrikcije na planu slobodnog vremena i izvanškolskih aktivnosti posebno su utjecale na one u većem riziku – onu djecu i mlade u riziku od siromaštva, one koji nisu imali pristup Internetu i dostupnu tehnologiju za nesmetano učenje, one čiji su roditelji nezaposleni ili pak se suočavaju s nasiljem u obitelji. Neke od svjetskih studija koje su objavljene tijekom 2022. ipak nalaze da je do pogoršanja mentalnog zdravlja u većoj mjeri došlo tijekom prvih nekoliko pandemijskih mjeseci, a da je kod većeg dijela populacije došlo do smanjivanja poteškoća kroz vrijeme. Ti nam podaci govore o razvoju otpornosti i adaptaciji – ljudska vrsta ima kapacitete preživljavanja. Ako se gleda one u većem riziku od razvoja problema – to su svakako više stariji adolescenti nego mlađi, u većem su riziku djevojke, u većem su riziku ona djeca i mladi koji imaju neku kroničnu bolest ali i djeca i mladi koji su pripadnici manjina.

Koji su najveći izazovi  kad je riječ o mentalnom zdravlju djece i mladih u Hrvatskoj kada je riječ o osiguravanju odgovarajuće podrške?

Po meni, najveći je izazov u domaćem kontekstu pitanje stigme, pitanje dostupnosti usluga i podrške izvan urbanih sredina (možda bi točnije bilo reći već izvan Zagreba). Ljudi iznimno teško traže pomoć i čini se da to rade prekasno, neki mi kolege koji se bave adolescentnom psihijatrijom kažu da to bude dvije do sedam godina prekasno, što je strašno. Kada se na pomoć ipak i odluče, neki ne vjeruju sustavu a sam je formalni dio sustava iznimno preopterećen. Čini mi se da smo u deficitu dječjih i adolescentnih psihijatara.

Pratim područje mentalnog zdravlja intenzivno od 2008. godine i dojma sam da smo se zaista pomaknuli u kvaliteti istraživanja i jasnije vidimo epidemiološku sliku, sve nam je jasnije stanje. Veliki je problem pitanje upućivanja – jasnije vidimo koliki je problem no ne znamo gdje bismo svu tu djecu i mlade uputili. Ne trebaju svi psihijatrijsku skrb, nekima treba dostupno savjetovalište no u mnogim sredinama u Hrvatskoj to nije moguće. Uz sve navedeno, roditelji nemaju dovoljno znanja o mentalnom zdravlju, teško prepoznaju probleme i ne usuđuju se tražiti pomoć zbog stigme pa se onda tu djeca i mladi osjećaju sami i prepušteni sebi.

Dobivaju li sva djeca u Hrvatskoj potrebnu podršku?

Nažalost ne dobivaju potrebnu podršku. Svjetski podaci čak sugeriraju da na jedno dijete/mladu osobu koja je tražila pomoć trebamo računati još troje koji to nisu učinili, koji su u strahu, koji ne vjeruju odraslima i pomoć traže od vršnjaka ili pate u tišini. Treba nam puno više stručnih suradnika u školama i podrška u zajednici, ali i razni oblici besplatne i široko dostupne podrške – od psihoedukativnih materijala i nekih oblika online podrške do zaista ciljanih intervencija koje su onda i skuplje. I to nam je potrebno u cijeloj Hrvatskoj, i u manjim sredinama!

Zašto je važno da probleme mentalnog zdravlja promatramo jednako kao i probleme fizičkog zdravlja?

Pitanja mentalnog zdravlja, isto kao i fizičkog zdravlja, nisu vezana uz samo usko područje zdravlja već se jako brzo pretvaraju u socijalna pitanja. Ako nam je mentalno zdravlje narušeno, to utječe na naš školski uspjeh, na naše karijerne izbore, u konačnici može ugroziti našu financijsku stabilnost. Loše mentalno zdravlje vezano je uz lošije međuljudske odnose, veće stope pijenja, pušenja, lošije opće tjelesno zdravlje, nesanicu a studije potvrđuju da ljudi s problemima mentalnog zdravlja kraće žive. Studije potvrđuju da se problemi s mentalnim zdravljem u dječjoj i adolescentnoj dobi vezuju uz probleme mentalnog zdravlja u odraslosti.
Kada netko u našoj bližoj okolini pati od problema mentalnog zdravlja, to je vrlo, vrlo rijetko samo priča te osobe. Time bude pogođena cijela obitelj te je narušena kvaliteta života i tog pojedinca i cijele obitelji. Upravo je zato to širi problem i cijelo je društvo odgovorno promišljati kako popraviti mentalno zdravlje nacije u cjelini.

Imate li neku priču iz vlastitog radnog iskustva koju biste mogli podijeliti s nama, a koja ilustrira izazove iz ovog područja?

U radnom mi iskustvu iznimno puno znači kada mi u savjetovalištu neka mlada osoba kaže da mu je uključivanje u proces savjetovanja spasilo život, da drugačije gleda na sebe, da lakše diše, da ima više energije za svoj vlastiti život.

Strašno mi bude kada mi se javljaju studenti, kako predajem Savjetovanje, s pitanjem gdje se mogu obratiti oni ili pak članovi njihove obitelji koji ne žive u Zagrebu, a ja ne znam uvijek što reći i gdje ih uputiti. Mislim da podrška treba biti standard za cijelu Hrvatsku, to je minimum odgovornosti.