Ekstra važne, ekstra snažne
Blog Nine Topić
Društvo je stoljećima krojilo granice i očekivanja – kako žena treba izgledati, što treba reći, kada treba šutjeti. No, žena nikad nije bila i nikad neće biti definicija koju drugi napišu. Žena je priča koju sama ispisuje. Ovo je priča o onima koje ne traže priznanja, ne očekuju aplauz, ne pišu autobiografije o vlastitoj veličini – ali bez kojih bi ovaj svijet bio siromašniji, tmurniji i hladniji. U vremenu kada djevojčice odrastaju bombardirane lažnim idealima savršenstva, kada im društvo šapuće da vrijede samo ako su lijepe, poslušne i ne odskaču iz mase – potrebni su im stvarni uzori. Ne oni s filterima. Ne oni s lažnim sjajem. Već oni koji djelima pokazuju što znači biti neponovljiva, autentična, svoja u svijetu koji pokušava izbrisati rubove i pretvoriti sve u istu, predvidljivu sliku. Ovo su tri takve žene. Tri priče koje se ne gase kad ugasiš ekran. I dok ih slavimo, ne smijemo zaboraviti one čija borba još traje. One koje se i dalje bude u lancima nepravde, kojima je uskraćeno obrazovanje, pravo na rad, pravo da same odlučuju o svom tijelu i životu. One koje možda nikada nećemo upoznati, ali bez kojih bi ovaj svijet bio manje hrabar.
ELVIRA
Neke ljude ne možeš staviti u okvire. Ne možeš ih zatvoriti u definicije ni obuhvatiti riječima jer ono što oni jesu ne stane u rečenice. Oni su sila, vjetar u leđa, iskra koja pali požare. U omiškoj srednjoj školi, ta sila nosi ime – Elvira. U vremenu kada su influenceri novi uzori, a obrazovanje sve manje cijenjeno, ona je dokaz da pravi učitelji nisu relikt prošlosti, već temelj budućnosti. Jer škola nije samo zgrada. Nije ni samo skup učionica, hodnika, zvona koja zvone na početku i kraju sata. Škola je ono što nastavnici unesu u nju. A Elvira je unijela – sve. Ona nije samo nastavnica. Ona je revolucija u ljudskom obliku. Mentorica, oslonac, kompas u olujama odrastanja. Netko tko ne prenosi samo gradivo, već gradi karakter, hrabrost, ljude. Kod nje nisi bio samo broj u imeniku, bio si priča. A ona je imala dar da je pročita. Osjetila je nesigurnosti prije nego što bi ih učenik izgovorio, vidjela borbe skrivene između redaka školskih bilježnica. Snovi koji su se bojali vlastitog glasa u njezinoj učionici su progovarali. Jer ona je vjerovala. U njih. U nas. U mene. I kad je ona vjerovala, činilo se da mogu i ja. I zato znam, jednog dana, netko će zbog nje napisati knjigu.
Netko će zbog nje ustati protiv nepravde.
Netko će zbog nje promijeniti svijet.
Jer pravi učitelji ne nestaju s posljednjim školskim zvonom. Oni ostaju u rečenicama koje s lakoćom pišemo jer su nas naučili vjerovati u svoje riječi. U odlukama koje donosimo hrabro jer su nas naučili stajati iza sebe. U svijetu koji mijenjamo, jer su nas naučili da možemo. Svi mi koji smo prošli kroz njezinu učionicu znamo jedno – Elvira nije samo nastavnica. I zbog toga je veća od bilo kojeg udžbenika.
SANJA
Na Hrvatskom katoličkom sveučilištu postoje katovi, hodnici, predavaonice. Postoje knjige, profesori i ispiti.
Ali postoji i nešto drugo. Nešto što ne može se staviti u tablicu, što se ne može ocijeniti brojem. To nešto zove se Sanja.
Ona je žena koja svijet drži na okupu dok svi ostali misle da se drži sam od sebe. Ona vidi tko se bori s ispitima, tko nosi teret koji je teži od knjiga u torbi, tko se smije samo da bi sakrio umor. Svoj posao ne radi samo rukama, već i srcem. I to se osjeti. Dok prolazimo hodnicima, dok sjedimo u predavaonici, dok užurbano pretražujemo bilješke prije ispita, ne razmišljajući o tome tko je tu bio prije nas. Tko je obrisao otiske s klupe, tko je ugasio svjetlo nakon što smo otišli, tko je osigurao da naš akademski dom bude čist, uredan i ugodan.
Svaka ustanova ima svoju dušu, a na HKS-u ona nosi ime Sanja. Možeš imati najmodernije učionice i najbolje profesore, ali ako u tvojoj ustanovi nema Sanje, onda u njoj nešto nedostaje. Baš poput slogana svog sveučilišta, Sanja je #unicathna.
SILVIA
U hodnicima gdje strah diše kroz zidove, gdje se sudbine isprepliću između čekanja i neizvjesnosti, gdje su noći duže od dana i gdje aparati neumorno mjere vrijeme – postoji nešto moćnije od lijekova, nešto što ne dolazi u ampulama ni tabletama. Postoji Silvija. Tko god je prošao kroz njene ruke, zna da je u njima bilo više od struke. Bilo je ljudskosti. Ona donosi osjećaj da nisi samo broj u kartonu, nego osoba koja zaslužuje pažnju i razumijevanje. Njena prisutnost ispunjava prostor nekom neobjašnjivom sigurnošću da će sve biti u redu, čak i kada izgleda kao da neće. Da osmijeh uistinu može biti propisan lijek, njezin bi bio dostupan samo na recept – jer bi bio najmoćniji na tržištu. Nema odlikovanja za ruke koje su držale tisuće drugih ruku u najtežim trenucima. Nema priznanja za sate provedene u tihom bodrenju, u riječima koje vraćaju hrabrost, u pogledima koji nose snagu. Ali da pitate njezine pacijente – rekli bi vam da je ona najveća nagrada. I nema tog medicinskog uređaja koji može izmjeriti koliko ljudskosti, topline i snage ona svakodnevno daje svijetu.
TI
Da, baš ti. Ti koja misliš da samo guraš iz dana u dan, da tvoj trud nije dovoljan, da tvoji koraci nisu veliki. Ti, koja si ostajala budna dok su drugi spavali. Ti, koja si držala sve na okupu dok si se sama raspadala. Ti, koja si nosila terete koje nitko nije primijetio, jer si ih nosila s osmijehom.
Zar stvarno misliš da nisi dovoljno snažna?
Zar stvarno ne vidiš koliko si moćna? Ti nisi obična. Nikada nisi bila. Ne moraš biti ili-ili. Možeš biti i-i. I kaos i sklad. I snažna i nježna. I ona koja voli, i ona koja je vrijedna ljubavi.
I ona koja se smije glasno, i ona koja plače. I ona koja šapuće i ona koja vrišti. Jer ti nisi samo dio ove priče. Ti jesi priča. Ispisana u ljudima koje si dotaknula, u životima koje si promijenila, u ljubavi koju si nesebično dala. Tvoja priča ne treba tuđe priznanje da bi bila vrijedna. Nemoj umanjivati svoju vrijednost da bi se uklopila u tuđe okvire. Hodaj ponosno. Govori glasno. Voli sebe jednako snažno kao što voliš druge. Osjeti sve što jesi. Sve što si bila. Sve što ćeš tek postati.
Jer svijet bi bio tiši, manji, prazniji bez tebe.
O autorici:
Ja sam Nina Topić i imam 21 godinu. Rođena sam kao dijete mora, ali život me odveo u grad koji diše asfalt i bruji u ritmu tramvaja i nekako, s vremenom, Zagreb mi je postao drugi dom. Studiram komunikologiju na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, jer vjerujem u snagu riječi – one mogu pokrenuti ljude, unijeti svjetlo u nečiji dan i, ako su izgovorene s vizijom, mijenjati svijet. Za mene, HKS nije samo Sveučilište. To je mjesto gdje se ne gradi samo znanje, već karakter. Gdje nas uče da ne koračamo utabanim putevima, već da ih sami stvaramo. Ne pripremaju nas da se uklopimo u svijet – već da ga mijenjamo i u njega dodamo dozu vlastite #unicathnosti.
