Je li moguće biti perfekcionist i sačuvati (studentsko) mentalno zdravlje?
Blog Patricije Lončar, studentice zagrebačkog FER-a
Prošlo je dugo od kad sam smislila ovaj naslov. Toliko dugo da se više ni ne smatram perfekcionistom. Dobro, to možda nije u potpunosti istina, ali u svakom slučaju, taj moj perfekcionizam doživio je neku vrstu revolucije. Ili bar, evolucije.
U periodu kada sam napisala prvi tekst za Blogove mladih, moj plan je izgledao otprilike ovako: rasturit ću prvu godinu na faksu, napisat ću bar jedan tekst svaki mjesec, hmmmm baš bih se mogla spremati za polumaraton!!!! Subotama se, naravno, izlazi, ali nedjeljama bih baš mogla na Sljeme + sobu održavam u savršenom stanju čistoće (hehe neka to spada u opuštajuće aktivnosti), za koji mjesec bih mogla naći orkestar u kojem bih svirala, a naravno, spavam 8 sati svaku večer… + xy drugih ideja i aktivnosti.
Kako ovo nije održivo shvatila sam ubrzo. Strpati toliko stvari u jedan dan, tjedan ili mjesec jednostavno je iscrpljujuće, a nitko od nas nije igračka na baterije… Naravno, postoje oni dani kada se i ja osjećam „kao na baterije“ i uspijem baš sve što sam zamislila u tih 24 sata i još mi na kraju dana nije dosta. Obožavam takve dane i često ih se sjetim baš onda kada se osjećam potpuno suprotno. I sad, gdje je tu taj moj perfekcionizam?
Jasno nam je da nisam imala onaj robotski tempo gore naveden. Ali… kad si malo proskrolam kroz galeriju, kad se sjetim svih mjesta na kojima sam bila, svakakvih aktivnosti koje su mi ispunjavale dane, i ono najbitnije, koliko sam super ljudi upoznala…
Bila je to perfektna godina. Vidjeli su me i Sljeme i aerodromi i autobusi, koncertne dvorane, snježne padine i utrke. Pano u sobi bio mi je prekrcan kartama i fotkama.
Onaj dio koji se možda nije proslavio, bio je faks. Nije se proslavio ako pitate staru mene „perfekcionisticu“. Ona je navikla na more petica, na završavanje dvije škole od jednom bez većih problema. I onda BUM. Ajde se sad ti nosi ne s ocjenom koja nije 4 ili 5, nego s time da nisi ni prošla taj ispit… E tu dolazi dio „potrudi se da sačuvaš mentalno zdravlje“. Vjerujte mi, bitno je.
Ali ipak, sad sam na 2. godini elektrotehnike, živa i zdrava, i dalje volim svaki dan otići na faks. Naravno, pasti ispit nije neki ugodan osjećaj, no bitno je biti svjestan razloga pada i imati plan za dalje. U svakom slučaju, kvalitetno učiti i položiti ispit je uvijek bolja opcija :)
Nekoliko brzih da ne ostanemo u ovoj „sredio me faks“ atmosferi:
Velebit vs. Sljeme, pitanje je sad… cool je šuma, ali nema do kamena. :)
Ako nešto mora biti savršeno, neka to budu decimale na labosu.
2u1 aktivnost jedne FER-ovke!
STEM Games <3 <3 (preporuke svim stemovcima!!!
I jedan side note: najbolje od svega mi je što dok ja ovo pišem ušuškana u krevet, moja cimi pere pod jer sutra dolazi sanitarna (domski ljudi znaju…). Tako da, i ovaj put posebni pozdravi za nju! <3
Za kraj…
Mislim da je jako bitno stalno upoznavati sebe, promatrati kako se mijenjamo i prihvaćati svoje osjećaje. Sada se trudim biti perfekcionist u tome da maksimalno iskoristim ultra produktivne i energične dane, a one mirnije prilagodim u skladu sa svojim sposobnostima. Možda to nekome zvuči vrlo očito, ali mlađa ja vjerojatno si ne bi tako lako dopustila te mirnije dane. Dugoročno, takvo ponašanje dovodi do frustracije i užasno je loše za naše mentalno zdravlje. Jer, uvijek će biti još stvari koje trebamo napraviti, još ciljeva koje želimo ostvariti i još prilika koje će nam se pružiti. Ali, imam osjećaj da se najviše prilika pruža sretnim ljudima.
Pa zato, zašto se ne bismo trudili biti perfekcionisti baš oko vlastite sreće?
