"Udomiteljstvo mi pruža nadu"

Što udomljena djeca kažu o udomiteljskoj skrbi

Marina Knežević Barišić
Fotografije od clanovima udomitelskoj obitelj tete Anice i striceka Zorana
UNICEF/Knežević Barišić
30 Kolovoz 2019

„Voljela bih da svako dijete ima mjesto za sebe, da ima osobu koja će se brinuti baš o njemu, neku obitelj. Kao mi“, kazala nam je Aurelija (15). U svoju udomiteljsku obitelj, kod tete Anice i stričeka Zorana, stigla je kao petogodišnja djevojčica. Kao djevojčice u ovu udomiteljsku obitelj stigle su i Andrea (16) i Vanesa (18), sada već djevojke.

Prije 14 godina teta Anica, kako je djevojke zovu, zajedno sa suprugom donijela je odluku da će djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi pružiti ljubav, brigu i topao obiteljski dom. To je, kazala nam je, njezin životni poziv: „Svu djecu othranjujemo s ljubavlju, moja djeca našu udomljenu djecu smatraju svojom braćom i sestrama. U kontaktu smo sa svom djecom koja su bila kod nas, dođu nam u posjet preko praznika, budu kod nas nekoliko tjedana, družimo se“.

UNICEF

Osim za školu, djevojke pronalaze vrijeme i za brojne izvanškolske aktivnosti. Crtanje, pjevanje, mažoretkinje, gluma – kada ima volje, kazale su nam djevojke, za sve se pronađe i vrijeme. Sve rado pomažu teti Anici u kuhanju i pečenju kolača, a kao i drugoj djeci, pospremanje soba nije im među najdražim kućanskim poslovima. Sve je baš kao i u svakoj drugoj obitelji, ispričala nam je Vanesa: „Teta Anica razgovara s nama kad nam je teško, nema osuđivanja, samo puno ljubavi i brige. Ako djeca nisu od svojih roditelja mogla dobiti ljubav, mislim da je važno da je dobiju od osobe koja im je želi dati, koja se želi o njima brinuti. To je jako važno za svako dijete. U domu se to ne može dobiti. To nije niti slično obitelji“.

„U udomiteljskoj obitelji pružaju ti ljubav i pažnju, a to je najvažnije. Naša teta Anica to radi iz ljubavi i to se vidi. Bolje je za djecu da imaju obitelj koja će im dati ljubav i pažnju i da ne budu u domu; to nikome ne bih poželjela“, kazala nam je Aurelija.

S njom se slaže i Andrea: „Jedna moja prijateljica bila je u domu. Puno je bolje biti u udomiteljskoj obitelji nego u domu. Puno bolje“.

Aurelija (15) sa svojoj udomiteljsku obitelj, teta Anice i stričeka Zorana, Andrea (16) i Vanesa (18).
UNICEF/Knežević Barišić

Nježnost, podrška u teškim trenucima i brojne svakodnevne, životne sitnice zajedno stvaraju obiteljski dom. No toplina i podrška obitelji ostaje san za djecu koja odrastaju u institucijama jer, usprkos naporima stručnih djelatnika, niti jedna institucija djeci ne može pružiti bliskost i sigurnost kakvu pruža obitelj.

 „Djeca koja nemaju roditelje znaju kako je to. Mene su moji roditelji ostavili. Udomiteljstvo je nešto što ti pruža nadu za život, za sve“, kazala nam je Aurelija.

Bez obitelji, u dječjim domovima u Hrvatskoj djetinjstvo provodi više od 1000 djece. Odrastanje u takvim uvjetima dokazano ostavlja trajne posljedice na djeci. Stoga je iznimno važno za djevojčice i dječake poput Aurelije, Vanese i Andree osigurati odrastanje u brižnim udomiteljskim obiteljima.