Tisuće zdenaca u naslijeđe djeci svijeta

Nama koji tekuću vodu podrazumijevamo i njenu dostupnost ne dovodimo u pitanje, na prvu je možda malo teže razumjeti kako je kada vode nema. Pristup čistoj i pitkoj vodi preduvjet je života i ljudsko pravo – kako u uvjetima stabilnosti, tako i u krizi, u urbanim i ruralnim područjima, u svakoj zemlji diljem svijeta. Kada djeca nemaju pristup čistoj vodi, to negativno utječe na njihovo zdravlje, prehranu, obrazovanje i svaki drugi aspekt njihova života. Posebno su pogođene djevojčice, žene i osobe s invaliditetom. Zna to iz prve ruke profesor Mladen Zelenika, rudarski inženjer i sveučilišni profesor koji je u razdoblju od 1982. do 1993. godine bio stalni savjetnik UNICEF-a za ruralnu vodoopskrbu i ekološku sanitaciju u Libanonu, Sudanu (gdje je primio odličje vlade) i Vijetnamu (gdje su ga zbog zasluga uvrstili u nacionalnu enciklopediju ljudi zaslužnih za razvoj zemlje). 

„Potrebe na terenu u zemljama u kojima sam godina radio za UNICEF glasile su ovako: osiguravanje zdravstvene zaštite, lijekova, hrana, obrazovanja. Za sve to preduvjet je pristup pitkoj vodi. Tek sada, kada gledam s odmakom, i sam razumijem raspon i značaj onoga što su pumpe i zdenci koje sam projektirao donijeli, što su omogućili i što omogućuju do danas“,  svjedoči prof. Zelenika.

Ljudska potreba da ostavi generacijama koje dolaze bolji svijet u naslijeđe postoji oduvijek, i svi smo baštinici dobrote, znanja, otkrića i plemenitosti onih koji su živjeli prije nas, počevši od članova naše obitelji, pa sve do poznatih i zaslužnih ljudi o kojima učimo od malih nogu. A profesor Zelenika u miru uživa u svojim umirovljeničkim godinama, znajući da je svoja znanja i vještine iskoristio na dobrobit generacija u zemljama u kojima je radio. Skroman, nikada nije brojao, no mi znamo da je prof. Zelenika je projektirao i omogućio izvedbu nekoliko desetaka tisuća vodenih pumpi i zdenaca. Ako računamo da je od svake pumpe i svakoga zdenca direktnu korist - dostupnost pitke vode u vlastitom selu imalo najmanje stotinjak ljudi, te ako tome pribrojimo sve ove godine u kojima generacije djece i njihovih obitelji izvor života crpe upravo na zdencima našeg prof. Zelenike, dolazimo do nevjerojatne brojke. Do brojke od nekoliko milijuna ljudi koji sigurnu i pitku vodu imaju zahvaljujući jednom Hrvatu, sada umirovljenom inženjeru, kojega smo ovih dana posjetili u njegovom zagrebačkom domu. 

Pitka i čista voda u svakoj zajednici znači zdravlje, bolje higijenske uvjete, kaže nam profesor Zelenika, a time i manje zaraza i veću stopu preživljavanja djece i odraslih. Ona znači ljudsko dostojanstvo. 

„Svaki život je jednako vrijedan i ono što sam zaključio kroz sve ove godine je da su ljudi – uvijek i svugdje isti, što se posebno odnosi na „malog čovjeka“. Toliko puta me je odrastanje djece u ruralnim predjelima zemalja u kojima sam radio s UNICEF-om podsjetilo na moje odrastanje, moje rodno selo. Razgovor s lokalnim vozačima uvijek mi je vraćao vjeru u ljude, a osmijeh na dječjim licima i njihovo veselje na otvorenju svake nove pumpe poticali su me da izdržim i kada nije bilo lako. Sretan sam i ponosan što sam bio dijelom UNICEF-ove priče koju danas nastavljaju neki drugi, mlađi ljudi. Mislim da sam zajedno sa svojim kolegama, u svoje vrijeme, postavio dobre temelje koje sada treba održavati i nadograđivati, u čemu možemo svi sudjelovati – svatko na svoj način.“ – govori prof. Zelenika, okružen brojnim uspomenama - fotografijama i predmetima koje su mu, kao izraz zahvalnosti za dovođenje pitke vode u njihovo selo, darovali lokalni stanovnici.

Prof. Zelenika pokazuje nam fotografije žena koje su ga, samo nekoliko mjeseci nakon što im je u selu u upotrebu postavljen zdenac, pogostile plodovima iz vrtova koje su sada mogle navodnjavati usprkos dugotrajnim sušama. Fotografije djece koja ne moraju više kilometrima hodati svakoga dana noseći teške posude s vodom, jer im je sada omogućena – sigurna, tekuća i pitka, na nekoliko metara od njihove nastambe. Dolaskom prof. Zelenike i UNICEF-a u njihova sela, voda više nije bila dugo sanjani luksuz, već izvor života koji je omogućio da se živi i odrasta zdravije, sigurnije, s više vremena za igru i obrazovanje.  

Među  brojim uspomenama i predmetima iz dalekih zemalja, ali i rodnog zavičaja, nalazi se i karikatura našeg velikog pjesnika Matoša, koju profesor prolazeći ovlaš dodiruje, ispričavajući nam se što nije neki, kako kaže, „romanopisac“ – iako je svoj put sažeo u inspirativnoj knjizi Sjećanja. Sa sjetom jedva vidljivom na licu, uz Matoševu misao: Postati čovjek je ljepše nego postati kralj….