„Sretni smo zbog Mihaelovog napretka!“

„Mihael je veseo, razigran, dobroćudan, duša od djeteta, pravi veseljak. Kod nas je zanimljivo od jutra do mraka. Mihael se voli igrati s loptom, sa psićima,  piše, crta, nema odmora po cijeli dan. Naravno tu su i terapije. Idemo na radnu terapiju te kod logopeda i kod edukacijskog rehabilitatora“, priča nam Ivana Borić, Mihelova mama.

U Općoj bolnici u Gospiću početkom 2023. otvorena je senzorna soba. UNICEF je zahvaljujući podršci naših donatora, građana i tvrtki, potaknuo i podržao otvaranje senzorne sobe kroz osiguravanje opreme i edukacije za tri stručne djelatnice. Ivana je presretna. Tu su vrstu terapije čekali osam godina, koliko Mihael ima:

„Znali smo koliko je senzorna terapija važna za Mihaela kao djeteta s Downovim sindromom, ali jednostavno nam je bila nedostižna. Troškovi putovanja i smještaja, kad se sve zbroji, ogroman novac za naše standarde. Jako smo zahvalni UNICEF-u svima koji su pomogli da senzorna terapija postane dostupna djeci koja ne žive u velikim gradskim središtima.“

Edukaciju za provođenje terapije senzorne integracije polaze tru stručnjakinje zaposlene u Općoj bolnici Gospić. Među njima je i logopedinja Sanja Kovačević:

„Započeli smo u prvom mjesecu, a trajat će sigurno još godinu dana da prođemo cijelu edukaciju koja se sastoji od teorijskog i praktičnog djela. Dojmovi s edukacije su jako pozitivni. Otvorenje senzorne sobe u Gospiću je velik korak naprijed za svu djecu s teškoćama kojoj je potrebna takva terapija kao i za njihove obitelji. Do sada su djeca morala putovati u druge gradove, najčešće su išli u Zagreb ili u Rijeku na terapiju senzorne integracije. Većini je to bilo nedostupno, zbog velikih troškova, a sada im je sve dostupno ovdje u Gospiću.“

Fizioterapeutica Roberta Pešava također je polaznica edukacije: „Cilj senzorne terapije je kod djeteta potaknuti inicijativu da aktivno sudjeluje u osmišljenoj aktivnosti koja će mu pomoći u organizaciji ponašanja i učenju. Nevjerojatna su poboljšanja koja bilježimo kod djece koja nam dolaze.“

Kod Mihaela (8) vidimo velik napredak, podijelila je s nama Ivana: „Za sada smo odradili 14 terapija i zaista je ogroman napredak. Ogroman! Osobito mi je kao roditelju važno što nikad nismo izašli iz kabineta bez uputa i savjeta naših terapeutica što dalje. To mi je važno jer terapija ne prestaje kad izađemo iz kabineta. Za poticaj mogu poslužiti svakodnevni zadaci kao što su zaključavanje vrata, pomoći u kuhinji i slično.“

Sve to, pomoći će Mihaelu i u još jednom velikom koraku, jer nakon vrtića u kojem je uživao i bio omiljen  u svojoj grupi, postaje školarac, kaže nam Ivana: „U vrtiću je zaista uživao i rastanak nam je teško pao. Mihael pomalo zazire od nepoznatog pa je prisutna zabrinutost kako će se snaći u školi, ali nadamo se da će i školu prihvatiti jednako dobro kao i vrtić.“