Program „Stop nasilju među djecom“ dao je glas i moć djeci da odlučuju o stvarima koje ih se tiču

Jasenku Pregrad mnogi pamte po emisiji Što mi se to događa koja je nekada bila dio programa za djecu i mlade na HRT-u. Nešto manje od 20 godina Jasenka je provela radeći kao školski psiholog u II. Gimnaziji. To ju je kaže naučilo mnogo o ljudima i životu i natjeralo na daljnje učenje, jer se pokazalo da ono što zna nije lako primjenjivo u praksi i radu s pojedincima.

Za UNICEF je prvi put čula šezdesetih godina, jer njezin otac volio UNICEF-ove čestitke te je smatrao da je važno da svakome djetetu na svijetu bude dobro. To da postoji organizacija koje brine o baš o djeci još kao djetetu bila joj je predivna. Tada nije mogla znati da će jednoga dana i sama raditi s UNICEF-om.

U povodu 75. godišnjice UNICEF-a razgovarali smo s Jasenkom o UNICEF-ovim projektima psihosocijalne podrške za vrijeme Domovinskog rata i programu Stop nasilju među djecom koji je upravo ona osmislila. Na samom početku rata, u jesen 1991. Jasenka je okupila školske psihologe kako bi napravili procjenu potreba i zatim upute školama za prihvat djece prognanika te uređenje i smještaj učenika u skloništa u slučaju uzbune. Upute koje su napravili usvojilo je tada nadležno ministarstvo te ga poslalo na korištenje svim školama. Uz podršku UNICEF-a organizirali skup kako bi potrebna znanja došla do što više stručnjaka koji rade u školama.

„Iz tog skupa rodio se program „Pomozimo djeci stradaloj u ratu“. Odlučili smo ne kapacitirati učitelje dodatnim aktivnostima, jer se nastava u nekim krajevima jedva i održavala, nastava se održavala u podrumu ili povremeno putem radija, nego krenuti u socio-emocionalnu podršku  djeci kroz redovni školski program – kroz nastavu hrvatskog jezika, glazbene i likovne kulture. Htjeli smo uključiti i tjelesni odgoj, ali za to više nije bilo vremena. Iz tog programa su se izrodila i dva priručnika – za učitelje i za stručne suradnike koji su i danas korisni, a nažalost nakon potresa koji su pogodili zemlju, i ponovno potrebni. UNICEF oba priručnika ponovo učinio dostupnima svima zainteresiranima. Ipak, rekla bih da postoji razlika između ratnog vremena i vremena u kojem danas živimo. Čini mi se da je tada društvo bilo više povezano i da je bilo više entuzijazma i potrebe da činimo nešto dobro za cijelu zajednicu kako bismo odgovorili na ugrožavajuću situaciju“, podijelila je s nama Jasenka.

Jasenka je „mama“ UNICEF-ovog preventivnog programa „Stop nasilju među djecom“. Riječ je o veoma uspješnom programu u koji se uključilo stotine škola diljem Hrvatske i u kojemu je sudjelovalo 150 tisuća učenika.

„Zanimljivo je da su škole dobrovoljno birale hoće li se uključiti u program, da su imale mentora koji ih je vodio, educirao i podržavao u trajanju od barem godinu dana, pa se pokazalo da tako implementirani programi imaju puno veću vjerojatnost da se doista i „posade“ u školsko tkivo. Druga važna stvar je da smo pokazali da razinu nasilja možemo smanjiti za velikih za 50 posto, a razinu zlostavljanja za čak dvije trećine. To su doista impresivni rezultati u usporedbi s drugim svjetskim rezultatima. Program je dao glas i moć djeci da odlučuju o stvarima koje ih se tiču. Naime, upravo su djeca određivala razredne vrijednosti, pravila i posljedice u slučaju nasilja i iz tih razrednih vrijednosti se gradila piramida prema statutu škole, rukovodstvu, školskim vrijednostima – to je u pravom smislu bilo u tradiciji Konvencije o pravima djeteta. Osnažili smo šutljivu većine. U evaluaciji programa pokazalo se da su učitelji kao najvrjedniji dio programa ocijenili sudjelovanje učenika, pa zatim edukaciju koju su dobivali i onda suradnju roditelja. Učitelji su konačno osjetili da nisu sami u borbi protiv nasilja. Mnogo bih toga još mogla izdvojiti, ali za kraj izdvajam da je program prepoznat kao primjer dobre prakse i ušao u UNICEF-ovu knjižicu u godini #STOPVIOLENCE, pa slijedom toga preveden na engleski kako bi bio dostupan ostatku svijeta. Dosta godina kasnije Svjetske zdravstvene organizacije je izradio ogledni primjerak školskog programa za prevenciju nasilja koji je vrlo podudaran našem, jer su u izradi tog ogleda sudjelovali i predstavnici UNICEF-a. Naš program se trenutačno implementira, naravno uz nužna prekrajanja, u mnogim zemljama. U našoj ga provode samo još neke škole iz onog vremena, jer nadležne institucije nisu našle resurse za njegovo održavanje. A program je sada zapravo hrvatski izvozni proizvod jer ga uspješno provode u drugim zemljama. Šteta! Osjećam ponos i tugu istovremeno. Vjerujem da bi se program, uz dobru volju, mogao ponovno pokrenuti. Potreba i interes svakako postoje“, kaže Jasenka i dodaje da se o problemu vršnjačkog nasilja u pravilu govori u rijetkim prilikama kada se dogodi neki posebno ružan slučaj zlostavljanja: „Takvi razgovori i ad hoc akcije više služe za pranje savjesti nas odraslih i društva nego što imaju ikakav učinak na pojavu nasilja i zlostavljanja, pa i prevenciju. Pojedinačne inicijative, školske grupe u okviru slobodnih aktivnosti, neka školska predstava ili filmovi kakve smo gledali na Festivalu prava djece dokaz su da ima ljudi koji ne mogu i ne žele ostati ravnodušni prema nasilju i zlostavljanju. Moj duboki naklon svima njima. Međutim, sva svjetska istraživanja o učinkovitosti preventivnih programa protiv nasilja i zlostavljanja pokazuju da su jedino učinkoviti oni programi koji uključuju tzv. odgovor cijele škole. Nije moguće u ovom formatu teksta razjašnjavati zašto je to tako. Reći ću samo da je jedan od slogana u našem programu „Ne reagirati na nasilje = podržavati ga“, dakle na svako nasilje i svi. Jer je pitanje prevencije nasilja u mnogome je vrijednosno pitanje i treba mijenjati vrijednosnu klimu u školi, ali i u društvu što je kampanja koja je prethodila programu „Stop nasilju među djecom“ i učinila.“

Društvene mreže, online okruženje u kojem, zbog pandemije, svi provodimo još više vremena donijelo je dodatnu dimenziju problemu vršnjačkog zlostavljanja. Djeca i mladi od vršnjačkog zlostavljanja sada ne mogu pobjeći ni kod kuće. Svugdje su dostupni. Odrasli zasigurno mogu biti bolja podrška djeci i mladima:

„U temeljni program „Stop nasilju među djecom“, uključili smo, kad smo uočili problem zlostavljanja putem društvenih mreža, dodatak koji smo nazvali Prekini lanac. Nije bilo sasvim lako raspraviti s učiteljima i roditeljima da je i to nasilje i da se lako pretače s mreža u škole i obratno te da su škole u svojoj odgojnoj misiji dužne pozabaviti se i tim segmentom dječjeg ponašanja (kao primjerice i sudjelovanjem u prometu koje se ne događa pod školskim krovom). Učenici su bili zadovoljni i rado su prihvatili da netko u školi „konačno“ s njima hoće razgovarati o toj temi. Dakle, da, djeca i mladi su se sigurno jesu osjetili ostavljeni na cjedilu. No, u međuvremenu imamo dosta programa medijske pismenosti, uključujući i onaj koji je inicirao i podržava UNICEF. Istraživanja pokazuju da većina djece nije toliko naivna i neopremljena za surfanje internetom. No, treba štititi manjinu, jer su posljedice ovakvog zlostavljanja strašnije budući da odjeknu u većem društvenom prostoru i nema načina da djeca od njega pobjegnu, da se sakriju, da imaju sigurno mjesto.“

Jasenka je bila uključena i u naš program „Rastimo zajedno“. Riječ je o programu podrške roditeljima. Od prvotnog programa namijenjenog roditeljima najmlađe djece, kasnije su se razvile radionice namijenjene roditeljima djece s teškoćama, zatim radionice namijenjene očevima, a sada i radionice namijenjene roditeljima koji djecu odgajaju u teškim okolnostima i korisnici su sustava socijalne skrbi.

„Osim što odgovara na potrebe roditelja u optimalnom razvojnom razdoblju, ono što je baš velika vrijednost programa je da konačno ponovo uspostavlja ravnotežu između suosjećanja i podrške djetetu s jedne strane i vodstva i postavljanja granica s druge. Krajem prošlog stoljeća smo jako naglašavali potrebu da se čuva dječji integritet i da se dijete vidi i uvaži, pa se dogodila neravnoteža, jer su mladi ljudi koji su htjeli biti dobri roditelji slijedili naglasak stručnjaka i onda su djeca počela igrati igre bez granica, ali ne svojom krivicom. Često sam govorila da je odgovornost nas stručnjaka dati roditeljima u ruke alat za obje te njihove funkcije. Zakonom smo zabranili tjelesno kažnjavanje, ali nismo se potrudili roditeljima dati u ruke neki drugi alat za postavljanje granica. Zato mislim da je ovaj program odličan – jer uspostavlja tu ravnotežu. A pri tome slijedi jednu odredbu Konvencije o pravima djeteta na koju često zaboravljamo, a ona govori o tome da roditelji imaju pravo na podršku u roditeljstvu“ kaže Jasenka i dodaje:

„Djeca su u današnje zapadno-civilizacijsko doba korisnici usluga i aktivnosti koje im nudimo. Kad se u adolescenciji i kasnije nastave ponašati kao korisnici i tražiti što im treba ili požele, onda kažemo da su razmaženi, ljuti smo na njih i ne primjećujemo da je to posljedica našeg odnosa prema njima. Djeca su zapravo bolja nego što mi to zaslužujemo. Ono što bih poručila odraslima je da djecu gledaju kao subjekte njihovog vlastitog života, a ne kao korisnike u našim životima, da shvate i prihvate da je osjećaj frustracije u djece nužan sastojak rasta i razvoja  i da roditeljski posao/zadaća nije da su djeca stalno zadovoljna i nasmijana, da im otvore prostor za odlučivanje i pogreške koje će pri tome raditi i iz njih učiti. Jednom riječju da ih poštujemo kao važan pokretački duh njihovih vlastitih života. To bi usput bila prevencija protiv depresije koje imamo sve više, bez obzira na to što se sve više trudimo oko djece ili upravo zbog toga. A djeci bih poručila da toliko koliko im okolnosti dopuštaju čuvaju svoj integritet i biraju pri donošenju odluka o vlastitom životu i životu zajednice kojoj pripadaju.“