Nastavnica me potaknula da izađem iz kaveza vlastitih strahova i osjećaja ogoljenosti
Povratak u školske klupe nakon onkologije i škole u bolnici bio je težak
Smatram da je mentalno zdravlje izrazito važna i nepresušna tema te uvelike podržavam tematiziranje mentalnog zdravlja u školama kao problem modernog društva u kojem se očekuje od mladih da se neovisno o svojim životnim bitkama i problemima, kad prekorače školski prag, pojave u umjetnoj verziji sebe. Jedna od situacija u kojoj sam se i ja našla u osnovnoj i srednjoj školi bio je strah od izlaska pred ploču. Nakon što sam nekoliko godina prije toga provela na mučnoj dječjoj onkologiji i školi u bolnici koja se odvijala „jedan na jedan“, povratak u školske klupe bio je poprilično šokantan, pomalo traumatičan i izrazito zahtjevan.
Bila mi je potrebna prilagodba na svijet koji me okružuje, a koji se najednom promijenio.
U mom su svijetu bolničke zidove zamijenile učionice, a bolne pretrage zamijenjene su vremenom predviđenim za učenje. Moja okolina do tad su bila djeca jednaka meni sa sličnim obličjem i ožiljcima po tijelu, no sad sam se našla u ovom „normalnom“ svijetu koji drugačije funkcionira, u kojem prevladavaju druge vrijednosti i u kojem sam ja postala stranac.
S jedne strane stajala je nesigurnost u vlastito znanje zbog nekontinuiranog praćenja nastave, a k tome i upiranje prstom zbog ćelave glave na kojoj polagano izbija kosa, zlobni pogledi usmjereni na moju težinu i izobličenost moga tijela pod utjecajem teških lijekova. Bilo mi je potrebno mirno razdoblje prijelaza koji ne bi dodatno vršio pritisak na moje već ionako stresne odlaske u školu.
Činjenica da se moram pojaviti pred pločom ispred dvadesetak kolega koji će s možda okrutnom kritikom gledati na moje pogreške izazvane treperavom pojavom ranjivosti pred okolinom, ostavljala me u paralizirajućem strahu koji me kočio. Ne samo u onom fizičkom smislu, već i mentalnom gdje bih osjetila nemogućnost usredotočavanja na predmet. Moja nastavnica matematike u osnovnoj školi bila je vrlo obzirna i blaga žena koja je s velikim razumijevanjem pristupila mom problemu i, zbog cijele situacije s mojom prošlošću, nikada nije forsirala da izlazim pred ploču, već mi je dala mogućnost odgovaranja po dogovoru. U tom razdoblju mog života, to je bila najbolja odluka koju smo zajedno donijeli moji roditelji, nastavnica i ja.
Od trenutka kad sam u riječima nastavnice čula suosjećanje, najednom je suočavanje sa svijetom izgledalo puno drugačije i lakše.
Dala mi je do znanja da, iako je učenje i škola veliki prioritet, moje zdravlje, psihičko i fizičko kao i moja pojavnost koja je u tom trenutku utjelovila ranjivu manjinu, ni pod koju cijenu ne smije postati žrtveno janje okrutnog društva. Prvi put sam imala osjećaj da netko napokon razumije problem s kojim se svakodnevno, iako u drukčijem obličju i možda nepraćeno situacijom kao što je moja, susreće veliki broj djece u našem obrazovnom sustavu.
Kad sam krenula u drugi razred srednje škole, doživjela sam nešto potpuno drugačije. Dobila sam nastavnicu koju sam iznimno cijenila, ali koja je imala posve drugačiji pristup od onog s kojim sam se susrela u osnovnoj školi. Ona me izazvala da izađem iz kaveza vlastitih strahova i osjećaja ogoljenosti u trenutku prilaženja ploči. Ta me nastavnica potaknula da budem jača od vlastitih strahova i ne mogu reći da sam u tome uživala. Zaista nisam, ali u jednakoj mjeri u kojoj sam se grozila tog trenutka stajanja pred pločom, u istoj takvoj mjeri sam bila svjesna njene dobronamjernosti i razumijevanja. Vidjela sam podršku i svaki put kad bih se našla pred tom velikom, zelenom pločom ispred kritičnih očiju kolega koje prate moj sljedeći korak, znala sam da nisam sama u svojim strahovima. Pomogla mi je u sprječavanju upadanja u zamku vjerovanja da se u trenucima naših slabosti i pogrešaka gubi naša ljudska vrijednost, dok se nisam s lakoćom počela sama javljati za izlazak na ploču. Iako ova metoda ne može funkcionirati kod svih, meni je u ovoj novoj fazi života bila potrebna, baš kao što je validacija mojih strahova u osnovnoj školi bila nužna.
Nastavnici kao što su moje dvije nastavnice matematike više su nego potrebni u područjima, ne samo stručnog predavanja svog predmeta, nego i u poznavanju pedagogije i psihologije djeteta da bi mogli vidjeti što je u tom trenutku najbolje za dijete. Nastavnici koji će te slušati, brižno promatrati i podržati u trenucima ranjivosti i oni koji će ti s ljubavlju i pažljivim pristupom uz najbolje namjere i spremnost na davanje vjetra u leđa, pokazati koliko su tvoja krila i više nego sposobna na samostalan let.
Priču je podijelila Barbara Vukas, mlada ambasadorica za prava djece i mladih.
