„Kad netko dođe ovdje, treba im dati priliku!”
Djeca bez pratnje trebaju zaštitu i razumijevanje
- Hrvatski
- English
Svake godine tisuće djece kreću na put bez roditelja, bez pratnje, bez sigurnosti. Iako nemaju svi istu destinaciju, cilj im je isti – pronaći bolji život, sigurnost i prilike. Put koji prolaze često je dug, opasan i zamoran te pun straha i neizvjesnosti.
Twana se toga dobro sjeća. Imao je samo 15 godina kad je krenuo iz Iraka, tražeći bolji život. „Na početku sam bio jako u strahu. Nisam znao gdje sam. Bit ću iskren – nisam znao gdje je Hrvatska, nikada prije nisam čuo za nju. Ne znaš što će raditi s tobom, gdje će te odvesti.“
Bez mobitela, bez kontakta s roditeljima, osjećaj nesigurnosti bio je ogroman. Kada je stigao u Osijek, našao se u tadašnjem domu za odgoj. „Nisam znao zašto sam tu. Tada je to bio popravni dom. Uvijek sam pitao zašto, ali nitko nije imao odgovor“, kaže Twana. Najviše mu je nedostajala podrška – netko tko bi razgovarao s njim, pitao ga što mu treba, što mu nedostaje.
„Želiš razgovarati, želiš se otvoriti, ali nisam mogao. Nisam znao jezik. Osjećaš se tužno. Zašto ti nemaš prevoditelja? Jesi li ti problem jer si Kurd? Bilo je jako teško.“
Danas, deset godina kasnije, Twana živi u Osijeku. Govori četiri jezika, navija za Dinamo i kaže:
„Na kraju sam ostao i ne žalim. Hrvatska je predivna zemlja.“
Njegova poruka je jasna:
„Kada netko dođe ovdje, treba mu dati priliku. Ne gledati boju kože, vjeru. Bitno je kakav je čovjek i što će stvarati u budućnosti.“
Kako bi djeci bez pratnje i obiteljima u migracijama pomogli u integraciji, UNICEF i Švicarska posljednje su dvije godine provodili zajednički program Podrška djeci i obiteljima u migracijama u procesu zaštite i integracije u Hrvatskoj, koji je financiran sredstvima Drugog švicarskog doprinosa odabranim zemljama članicama Europske unije.
Program je donio konkretne promjene: edukacije stručnjaka iz raznih područja, poboljšan pristup visokokvalitetnom skrbništvu i zaštiti djece, pristup uslugama brige o mentalnom zdravlju i psihosocijalne podrške, specijalizirane intervencije za stručnjake, promocija i preporuke za daljnji razvoj udomiteljstva bez pratnje ,uređenje prostora četiri doma socijalne skrbi kako bi pružali kvalitetniju skrb i smještaj djeci bez pratnje i zapošljavanje interkulturnog medijatora.
Sima Gholami prva je interkulturna medijatorica u Centru za pružanje usluga u zajednici Zagreb-Dugave.
„Kada djeca dođu, prvo ih pitam kako se zovu, na kojem jeziku govore. Ako govorimo isti jezik, 90 posto problema je riješeno“, objašnjava.
Sima je most između djece, stručnjaka i sustava.
„Borim se da imaju svoja prava, da se osjećaju sigurno, dobrodošlo i voljeno.“
Njena uloga nije samo prevođenje – ona povezuje stručnjake, štiti djecu i njihova prava i gradi povjerenje.
„Znanje je moć. Svaka edukacija nas obogaćuje i pomaže da budemo bolji“, govori o edukacijama koje je prošla u sklopu programa i zaključuje: “Ovisno o situaciji, koristim jedno od znanja koje sam stekla.“
Božo Vrkljan, ravnatelj Centra za pružanje usluga u zajednici Zagreb-Dugave, ponosan je na taj iskorak.
„Mi smo najveći centar u Hrvatskoj, pokrivamo gotovo 30 posto smještaja za djecu bez pratnje u sustavu socijalne skrbi. Kroz našu ustanovu tijekom godina prošlo je više od 3500 djece bez pratnje. Ovaj program UNICEF-a i Švicarske iznjedrio je niz aktivnosti i edukacija za osnaživanje sustava.
Usudio bih se reći da je ovo najznačajniji, najbolji i najučinkovitiji program u zadnjih 20, 30 godina u radu s djecom bez pratnje.
Stvarno smo se trudili, imamo veliko iskustvo i znanje i želju da pružimo maksimalno toj djeci. Kroz ovaj program, s dodatno uređenim prostorom i zapošljavanjem interkulturne medijatorice, dobili smo nešto što dosad nismo imali. Nepovjerljivost djece smanjili smo na minimum.”
O važnosti interkulturne medijatorice najbolje govori kroz nedavni primjer: „Došli su nam dvojica dječaka iz Afganistana. Jedan je imao ozbiljne zdravstvene probleme. Da nije bilo interkulturne medijatorice, ne bismo to otkrili. Mogao je izgubiti život. Zahvaljujući našoj Simi, dječak je dobio pravovremenu zdravstvenu skrb.“
„To je velika korist za djecu, a i nas – osjećamo se korisno i želimo da ta djeca odrastu zdrava i prihvaćena“, zaključuje Sima.
O važnosti koju osjećaj prihvaćanja ima za djecu bez pratnje, najbolje svjedoči Dragana Tubić iz Centra za nestalu i zlostavljanu djecu. Ona je, naime, sa svojim timom i uz vodstvo vanjskog suradnika Drage Župarića-Iljića provela niz razgovora s djecom bez pratnje kako bi bolje razumjeli njihove potrebe i iskustva.
„Ta djeca često osjećaju da ne pripadaju nikome. Važno je prihvatiti njihove kulturne specifičnosti i njih same, onakve kakvi jesu“
govori i priznaje kako su ih iznenadili intenzitet i težina psihičkog i emocionalnog tereta kretanja na samostalan put.
„Također su nas iznenadila neka saznanja o težini iskustava koje su ta djeca iskusila na svojem putu – od nasilja, krijumčarenja, trgovine ljudima…“, govori.
Tim Centra za nestalu i zlostavljanu djecu razvio je specijalizirane intervencije za stručnjake i djecu – praktične alate i jednostavne resurse koji pomažu u radu i osnažuju djecu da prepoznaju rizike na svom putu.
Upravo zbog tih iskustava koje dožive na putu, djeca bez pratnje su otporna i sve ih karakterizira jaka motivacija i jaka volja, a i vrlo su prilagodljivi. U kojem god okruženju da se oni nađu, često će se snaći“, priča o djeci bez pratnje Dragana Tubić i zaključuje
„Ključ je u prihvaćanju djece i osoba takvima kakvi jesu i u pokušaju da shvatimo njihove potrebe.“
Važnu ulogu upravo u pružanju kvalitetne podrške mentalnom zdravlju i psihosocijalne podrške ima Hrabri telefon. Marina Banković objašnjava kako su pokrenuli višejezični chat za djecu u migracijama.
„Djeca nam se javljaju s brigama oko škole, prijateljstva, ali i pitanjima: Jesam li siguran? Kako će izgledati sutra? Često se javljaju zbog anksioznosti, depresije, pa i suicidalnih misli. Zato je važno da podrška bude dostupna svima.“
Chat je dostupan na osam jezika – hrvatskom, engleskom, francuskom, turskom, ukrajinskom, ruskom, pashtu i arapskom jeziku, a tim Hrabrog telefona prošao je edukacije te surađivao s Prihvatilištem za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu kako bi razumio specifične potrebe djece u migracijama.
„Svako dijete ima iste potrebe – da ga netko vidi, čuje, prihvati. Potreba za ljubavlju i sigurnošću je univerzalna.“
“Naše je geslo da su svi ljudi isti i da svima treba pružiti jednaku priliku. Nitko nije različit zbog boje kože ili vjeroispovijesti, posebno kada se radi o djeci. Netko je rekao da djeca nisu stranci – i to je istina. Djecu bez pratnje trebamo gledati kao djecu u nevolji koja, nažalost, nisu imala mogućnost i sreću odrastati u svojim obiteljima, roditi se u državi bez rata ili drugih negativnih situacija. Svaki njihov odlazak na put znači težnju nečemu boljem. Mi svi trebamo stvarati uvjete u društvu kako bi ta djeca imala sigurno i poticajno okruženje, bilo da se radi o našoj djeci ili djeci bez pratnje, odnosno stranim državljanima”, zaključuje Božo Vrkljan.
Integracija djece i obitelji u migracijama u srcu je aktivnosti koje UNICEF u suradnji sa Švicarskom provodi diljem Hrvatske u sklopu programa „Podrška djeci i obiteljima u migracijama u procesu zaštite i integracije u Hrvatskoj”, financiranog sredstvima Drugog švicarskog doprinosa odabranim zemljama članicama Europske unije.
©UNICEF, 2025 “Informacije i stavovi navedeni na ovoj stranici pripadaju autorima i ne odražavaju nužno službeno mišljenje Schweizerische Eidgenossenschaft, Swiss-Europe Rapid Response Fund ili UNICEF-a. Ni Schweizerische Eidgenossenschaft, Swiss-Europe Rapid Response Fund ili UNICEF niti bilo koja osoba koja djeluje u njihovo ime ne može se smatrati odgovornim za korištenje informacija sadržanih u njima.
