Moj posjet jednom od najvećih izbjegličkih kampova na svijetu
UNICEF-ova ambasadorica dobre volje u jednom od najvećih izbjegličkih kampova na svijetu
Prije odlaska u Jordan znala sam ponešto o tamošnjim izbjegličkim kampovima, a i UNICEF me je detaljno informirao o samoj zemlji i programu putovanja, no zaista nema toga što može čovjeka emotivno pripremiti na ono što sam tamo doživjela. Prvo što vas zapanji prilikom dolaska u kamp su nepregledni redovi kontejnera. Ti su kontejneri nečiji domovi, u njima žive obitelji, tisuće i tisuće djece. Pomisao da ovdje ljudi žive u tako oskudnim uvjetima, slama srce. Međutim, unatoč teškim životnim okolnostima djeca koja ovdje odrastaju nisu izgubila ni optimizam ni životnu radost. Upravo su mi zato posebno dirljivi bili susreti s djecom. Ta će mi djeca zauvijek ostati urezana u pamćenje. Teško da netko može ostati ravnodušan pri susretu s djevojčicama i dječacima koji nikad nisu vidjeli pravi grad ili zidanu kuću, nikad nisu pohađala školu ili vrtić izvan ovog kampa, pa ipak sanjaju da će jednoga dana postati učiteljice i liječnici.
U kampu živi oko 80 tisuća izbjeglica, među kojima je više od 40 tisuća djece. U ovom „gradu“ većem od našeg Zadra UNICEF je napravio pravi vodovodni i kanalizacijski sustav, socijalnu i dio zdravstvene zaštite, vrtiće, osnovne i srednje škole te Makani centre čime su osigurani barem oni minimalni ljudski uvjeti. Glavna ulica izbjegličkog kampa Za'atari nosi ime pariškog Champs Elyseesa no ne može biti dalje od luksuza te poznate avenije. U toj središnjoj ulici kampa smještene su trgovine u kojima se može kupiti hrana, odjeća, obuća, igračke pa čak i vjenčanice. Tu su i radionice u kojima popravljaju bicikle, koji su uz magarce glavno prijevozno sredstvo u kampu. U malom restoranu na ovom, malo drugačijem Champs Elyseesu smo imali ručak oba dana koja sam provela u kampu. Jeli smo poznato jelo Bliskog Istoka, falafel, najfiniji koji sam ikada jela.
Izbjeglički kamp Za'atari izgrađen je 2012. godine, a s najviše točke u kampu vidi se, tek desetak kilometara udaljena Sirija, domovina ljudi koje sam upoznala.
Ljudi koji žive u Za'atariju dobivaju financijsku pomoć za pokrivanje osnovnih životnih troškova, no kako sukobi u Siriji traju već godinama, većina izbjeglica često rade različite poslove u kampu kako bi dodatno zaradili. Ponekad mogu dobiti i dozvole za poslove van kampa poput branja povrća ili maslina u okolici kampa, u sezoni poljoprivrednih radova.
Glavni razlog posjeta kampu Za'atari je otvorenje pet inkluzivnih dječjih igrališta koja su izgrađena sredstvima donacije Ministarstva vanjskih i europskih poslova, u sklopu zajedničkog projekta Vlade RH i UNICEF-a. Ova igrališta mogu koristiti i djeca s teškoćama i djeca s invaliditetom, kojih u ovom kampu ima mnogo. Ta igrališta su mjesto gdje djeca zaboravljaju ono loše kroz što su prošla i prepuštaju se dječjim radostima – igri, smijehu, druženju s prijateljima.
Već prvi dan boravka u Jordanu i sama sam uživala s djecom na novim igralištima izrađujući kule i kolače u pješčaniku, a djeca su mi pokazala koliko je zabavno skakati na trampolinu. Njihovo veselje bilo je zarazno, divno je zapravo vidjeti koliko su djeca zahvalna za jedan tobogan ili ljuljačku, nešto što možda druga djeca smatraju sasvim običnim. Na jednom od igrališta upoznala sam djevojčicu Yamen (8) koja mi je ispričala da se jako voli igrati na igralištu, a posebno joj se sviđa što je igralište natkriveno pa se može igrati s prijateljima bez obzira na vremenske uvjete. Ispričala mi je da joj je brat jednom izgorio po ramenima jer su se igrali na jakom suncu ljeti. Sada su sigurni i mogu se igrati kad požele, bez obzira na vremenske uvjete. Upoznala sam i Rimas (10) koja je sa mnom podijelila da ide u četvrti razred, da obožava čitati, i da joj je najdraža slikovnica o slonu koji traži prijatelje. Kada odraste želi biti učiteljica arapskog jezika. Jako mi je ponosno pokazala svoju školsku torbu na princezu Sofiju iz crtića, a najviše je veseli igra s prijateljima i škola, baš kao i mnogu drugu djecu diljem svijeta. Djeca su svugdje ista. Jednake ih stvari vesele u kakvim god uvjetima odrastala i sva imaju svoje snove.
Kako bi djeci osigurao što bolje obrazovanje, UNICEF unutar kampa provodi i Makani program. Na arapskom Makani znači „moj prostor“ i to su centri u kojima djeca dobivaju podršku u učenju, a uče i predmete poput informatike. Uz to, to su mjesta na kojima mogu aktivno i zdravo provoditi svoje slobodno vrijeme, učeći nove vještine i baveći se sportom. U Makaniju sam zaigrala i nogomet s ekipom djevojčica. Posjetili smo ih nekoliko, ali ima ih čak 22 u Jordanu i u njima se okupljaju djeca i mladi.
U Makani centrima se održavaju radionice za roditelje, a provode se i terapije. Tako sam upoznala dječaka Moutaza (7) koji mi je s logopedom pokazao kako vježba izgovor glasova r i l koji su mu najveći izazov.
No možda najemotivnije trenutke sam provela u posjeti obitelji Harb gdje sam razgovarala s tatom Ahmadom, mamom Nessren, starijim sinom Hamzom (12) i mlađim sinom Khaledom (7). Oni su u Za'atari došli 2013. godine, kad je Hamza imao pet godina, a Khaled samo dvadeset dana. Mislili su da će se brzo vratiti kući, međutim sada u kampu žive već više od šest godina, Hamza ide u peti, a Khaled u prvi razred. Iako je život u kampu izazovan, obitelj se ovdje osjeća sigurno. Ispričali su mi kako nitko ne zaključava svoje kontejnere i kako si međusobno puno pomažu. Ahmad je u Siriji bio učitelj glume i radio je s djecom. Taj je posao neko vrijeme radio i u kampu, ali kako bi preživjeli morao je raditi i mnoge druge poslove, pa je tako jedno vrijeme imao mali štand na kojemu je prodavao sokove. I tata Ahmad i sin Hamza za kretanje koriste invalidska kolica. U kampu u kojem su ceste zemljane, a u zimskom razdoblju često pune velikih lokava i blata, najveći izazov za njega i sina je kretanje u invalidskim kolicima. Iako Hamza ima električni tricikl koji mu je napravio tata, ne koristi ga za odlazak u školu jer bi zasigurno svi njegovi prijatelji iz razreda željeli voziti taj tricikl, a on se boji da se tricikl ne pokvari. Zato ga u školu u invalidskim kolicima gura mama ili po njega dođu prijatelji iz razreda.
Hamza i ja brzo smo se sprijateljili jer je on posebno zainteresiran za glumu, što nije neobično s obzirom na to da mu je tata učitelj drame. Ispričao mi je u kojim je sve predstavama igrao i koje uloge, a za neke je čak osvojio i medalje. Hamza je prava zvijezda u kampu. Često sudjeluje u natjecanjima, dramskim predstavama, pohađa radionice robotike, a rado se igra i na inkluzivnim igralištima. Roditelji se trude da njihovi dječaci budu uključeni u što više aktivnosti i da dobiju što bolje obrazovanje, jer bez toga kažu, nema budućnosti.
Hamza želi postati inženjer, a san mu je izumiti nešto što bi pomoglo svim osobama s invaliditetom jer želi da sve bude pristupačno svim ljudima. Khaled želi postati arhitekt. Njihov mi je otac rekao da djeca u kampu ne znaju što su prave kuće i da mnoga nisu nikada vidjela stepenice. Kada su jednom uz dozvolu izašli iz kampa zbog edukacije na obližnjem sveučilištu s njima su išla i djeca. Mnoga su plakala kad su vidjela stepenice, nikada se ranije nisu s time susrela. U kampu se tjedno rodi oko osamdesetero djece. Djeca koja su u 2019. krenula u prvi razred rođena su kampu te ne poznaju život izvan ograde s bodljikavom žicom. Ona nikada nisu bila u Siriji i za svoju domovinu znaju samo iz priča svojih roditelja, a ne poznaju niti Jordan jer iz kampa uglavnom ne izlaze.
UNICEF je unutar kampa djeci s teškoćama i invaliditetom omogućio mnoge sadržaje, ne samo obrazovne sadržaje i stručnu podršku već i prilagođene sanitarne uvjete. Sve to ne bi bilo moguće bez velikodušne podrške donatora koji su prepoznali programe za zaštitu i dobrobit djece. Ja im i ovom prilikom zahvaljujem, to su plemeniti, samozatajni ljudi, čija velika srca i doprinos omogućuju provedbu UNICEF-ovih programa. Sva djeca diljem svijeta imaju pravo na sretno i sigurno djetinjstvo i svi mi odrasli moramo se pobrinuti da im zajedničkim snagama to i osiguramo.
Na svakom putovanju čovjek dobiva priliku rasti kao osoba upoznajući nove kulture, običaje ljude. Ipak, ovo će putovanje za mene zauvijek ostati posebno. Putovanje koje osvijesti koliko trebamo biti zahvalni što živimo u mirnom kutku svijeta, imamo krov nad glavom i ne brinemo o sljedećem obroku. I koliko trebamo biti solidarni s onima koji žive u nama teško zamislivim okolnostima.