Valerija otvorila i dom i srce za nezbrinutu djecu

Svako dijete treba porodicu

Tina Dimić Raičević
Valerija, hraniteljka
UNICEF Crna Gora / Duško Miljanić / 2018

14 Novembar 2018

BAR, 14. 11. 2018. - Šezdesetogodišnja Valerija Tomić iz Bara hrabro otvara vrata svog doma djeci kojoj je neophodna roditeljska briga. U Valerijinom domu sada rastu tri djevojke.

Prvi put je čula za hraniteljstvo nakon smrti sestre i zeta, kada je, pored svog sina, odgajala i svog sestrića.

Nakon što su se oni osamostalili, a Valerijin suprug umro, bila je veoma usamljena i odlučila je da uradi nešto korisno.

Valerija je stvorila dom djeci kojoj je potrebna roditeljska briga, čime je i djevojčicama i sebi učinila život mnogo ljepšim.

„Prijavila sam se za program hraniteljstva u Centru za socijalni rad i onda sam prošla posebne obuke kako bih dobila sertifikat. Ubrzo zatim u moj dom su stigle dvije djevojčice − sestre. Starija je tada imala 12, a mlađa samo šest godina“, prisjeća se Valerija.

Ja sam njih uzela kao da su moje i ponašam se prema njima kao da su moje.

Valerija Tomić, hraniteljka

Prije dvije i po godine pridružila im se i djevojčica sa smetnjama u razvoju, a Valerija je još jednom pokazala da, osim velikog srca, ima i dovoljno širine da otvori svoj dom i onoj djeci čiji je odgoj pun dodatnih izazova.

„Djevojčica je došla kod mene i trebalo je da ostane samo privremeno dok joj ne nađu porodicu. Međutim, ona se dobro uklopila i kako Centar za socijalni rad nije mogao da nađe porodicu za nju, jer je malo onih koji hoće da prihvate dijete sa smetnjama u razvoju, ja sam im rekla da može da ostane sa nama“, objašnjava Valerija.

Valerija, hraniteljka
UNICEF Crna Gora / Duško Miljanić / 2018
Valerija priča da u program hraniteljstva treba da se uključe samo oni koji vole djecu i koji su spremni da im se posvete kao sopstvenoj, u Baru u novembru 2018.

Ona se sjeća da je njeno okruženje bilo skeptično kada im je saopštila da će udomiti djevojčicu sa smetnjama u razvoju.

„Kad sam svojim prijateljima i komšijama rekla da ću da uzmem kod sebe djevojčicu sa smetnjama u razvoju, svi su mi rekli − nemoj, nisi ti sposobna za to, imaš šećer. I pored mnogih izazova, nisam se ni u jednom momentu pokajala što sam je uzela“, priča Valerija.

Ona dobro pamti kako se u početku plašila nove situacije, jer nije znala hoće li umjeti na pravi način da odgovori na potrebe djevojčice sa smetnjama u razvoju.

Prvo sam mislila da je upišem u školu u Podgorici za djecu sa smetnjama u razvoju, ali sam dugo razgovarala s jednom nastavnicom, koja ju je poznavala još iz osnovne škole i koja mi je rekla da to ne radim, tako da sam je upisala ovdje u Baru da uči za kuvara, i njoj to ide.

Valerija Tomić, hraniteljka

U početku je, kaže Valerija, bilo teže, jer joj se činilo da djevojčica sporije uči, ali s vremenom, trud i ljubav koju je djevojčica osjetila u novom domu odrazili su se i na njeno učenje.

„Svi kažu da je ne mogu prepoznati za ove dvije godine i svi su mišljenja da se jako promijenila na bolje“, jasna je Valerija.

U Centru za socijalni rad znaju da su vrata Valerijinog doma uvijek otvorena za djecu kojoj je u nekom trenutku nephodan topli krevet i sigurno mjesto.

„Ja sam njima rekla da sam uvijek tu u situacijama kada ne znaju gdje da smjeste neko dijete. Tako se dešavalo da me probude u jedan ili dva noću, kada, na primjer, nađu neko ostavljeno dijete. Ja odmah namjestim krevet kod mene u sobi i sačekam to dijete. Puno male djece bilo je kod mene“, prisjeća se Valerija.

U svemu tome joj pomažu i prijatelji i komšije.

Valerija ističe da u program hraniteljstva treba da se uključe samo oni koji vole djecu i koji su spremni da im se posvete kao sopstvenoj. Rastuži se kada pomisli da će brzo doći dan kada će i njih tri otići od nje, ali kaže da je zadovoljna i ponosna dok ih posmatra kako izrastaju u odgovorne mlade osobe koje će, uz njenu podršku, naći svoje mjesto u svijetu odraslih.