U fokusu: Okončanje institucionalizacije djece i očuvanje porodica na okupu

Odvajanje djece od roditelja obično se dešava u tragičnim okolnostima koje ostavljaju duboko uznemirujuće i traumatične posljedice. Zbog razdvajanja porodice djeca se mogu osjećati neželjeno i bezvrijedno, što može ostaviti trajne ožiljke na njihovom mentalnom zdravlju i psihičkoj dobrobiti.

Osim što bivaju odvojena od porodice i uskraćena za roditeljsko staranje, djeca koja su smještena u rezidencijalne ustanove – posebno od malih nogu ili duže vrijeme – suočavaju se s emocionalnim zanemarivanjem, zlostavljanjem i eksploatacijom. To povećava njihov stres i traumu i pogoršava dugoročni uticaj na njihove živote. Djeca koja odrastaju u ustanovama često se suočavaju s kognitivnim, jezičkim i drugim vrstama zaostajanja u razvoju, a veća je i vjerovatnoća da će doći u konflikt sa zakonom.

Institucionalizacija djece ima razorne posljedice ne samo za ovu djecu i njihove porodice, već i za društvo u cjelini, pogoršavajući stigmu i društvenu izolaciju i podstičući međugeneracijski ciklus života u nepovoljnom položaju.

Šteta uzrokovana institucionalizacijom djece dobro je poznata, ali djeca širom Evrope i Centralne Azije i dalje bivaju institucionalizovana dvaput više od globalnog prosjeka – 456.000 djece boravi u ustanovama za smještaj. Djeca sa smetnjama u razvoju i druge marginalizovane grupe u velikoj mjeri su zastupljena među onima koji žive u ovim ustanovama.

Stav UNICEF-a je jasan. Nijedno dijete ne smije biti smješteno u veliku ustanovu ili u bilo koji oblik alternativnog staranja zato što njegova porodica nema pristup zdravstvenim, obrazovnim, socijalnim ili drugim osnovnim uslugama koje su joj neophodne za brigu o djetetu kod kuće. Radimo na okončanju institucionalizacije djece i podržavamo razvoj djelotvorne dječje zaštite, podrške porodici i sistema brige o djeci koji pomažu da se porodice održe na okupu gdje god je to moguće i koji su usredsređeni na najbolje interese svakog djeteta.

Zamjena institucionalne zaštite zamijeni takvim sistemima otvara put ka transformaciji javnih socijalnih usluga u one koje će koristiti svoj djeci i porodicama. 

Ključne činjenice

Ključni okviri politike

CILJEVI ODRŽIVOG RAZVOJA (2015)

Cilj održivog razvoja 16

Mir, pravda i snažne institucije

Zadatak 16.2: Okončati zloupotrebu, eksploataciju, trgovinu i sve oblike nasilјa i torture nad djecom.

Konvencija o pravima djeteta iz 1989.

• Član 7: Dijete ima pravo, koliko je to moguće, da poznaje svoje roditelje i da se o njemu brinu roditelji.
• Član 8: Djeca imaju pravo na očuvanje svog identiteta, uključujući porodične odnose.
• Član 9: Djeca ne mogu biti odvojena od roditelja protiv svoje volje, osim ako je to u najboljem interesu djeteta.

Smjernice UN-a za alternativnu brigu o djeci (64/142) (2010)

• Opšti princip A.3: S obzirom na to da je porodica temeljna grupa društva i prirodno okruženje za rast, dobrobit i zaštitu djece, napore prvenstveno treba usmjeriti na to da se djetetu omogući da ostane kod svojih roditelja ili da se vrati  kod roditelja da oni brinu o njemu, a kada je prikladno, da o njemu brinu drugi članovi uže porodice. 

Izazovi

Svako dijete ima pravo da odrasta u porodičnom okruženju koje pruža podršku i brigu. Ipak, skoro pola miliona djece – 456.000, širom Evrope i regiona Centralne Azije, odrasta u rezidencijalnim ustanovama, uprkos dobro poznatom i razornom uticaju razdvajanja porodice i institucionalizacije djece.

Iako je stopa djece koja žive u rezidencijalnim ustanovama opala za skoro dvije trećine posljednjih godina, ovaj region i dalje karakteriše daleko najveći udio djece koja su smještena u ustanove. Oko 232 djeteta na 100.000 djece živi u rezidencijalnim ustanovama u cijelom ovom regionu, što je više nego dvostruko više od globalnog prosjeka, koji iznosi 105 na 100.000 djece.

Stopa institucionalizacije djece odražava snagu sistema dječje zaštite u zemlji, pri čemu viša stopa ukazuje na to da sistem ne funkcioniše te da sistem usluga nije u stanju da održi porodice na okupu. Nedavno smanjenje stope institucionalizacije djece u ovom regionu predstavlja pozitivan pomak. Ipak, u porastu su druge vrste formalnog alternativnog staranja, uključujući hraniteljstvo i starateljstvo, , što je znak da je previše djece još uvijek odvojeno od svojih porodica, u nedostatku efikasnih usluga koje bi ih održale na okupu.

Najmarginalizovanija djeca širom ovog regiona nalaze se u najvećem riziku da će biti odvojena od svojih porodica i smještena u institucije. Ovo posebno važi za djecu sa smetnjama u razvoju za koju je i do 30 puta veća vjerovatnoća da će živjeti u ustanovama rezidencijalnog tipa nego djeca bez smetnji u razvoju. Djeca iz najsiromašnijih porodica, djeca koja su pogođena migracijama i djeca iz etničkih manjina, uključujući romsku djecu, takođe su u najvećem riziku da će biti odvojena od svojih porodica.

Istovremeno, veća je vjerovatnoća da će djeca iz marginalizovanih grupa biti isključena iz sistema pružanja osnovnih usluga koje mogu održati porodice na okupu, uključujući podršku porodici, zdravstvenu zaštitu i obrazovanje. Servisi za zaštitu djece i specijalizovana podrška porodici i socijalne usluge, uključujući kvalitetan socijalni rad u zajednici, često su nedovoljno adekvatni da bi spriječili razdvajanje porodice.

Uticaj razdvajanja porodice i institucionalizacije veoma je ozbiljan i može trajati cijeli život. Djeca koja se smještaju u ustanove lišena su socijalne, emocionalne i intelektualne stimulacije koja je veoma važna za zdrav razvoj njihovog mozga. Šteta koja se ovim putem nanosi može biti posebno ozbiljna tokom ranih godina djetetovog života. Time što su odsječena od uobičajenog društva, djeca u institucijama bivaju podložna nasilju, zanemarivanju i zlostavljanju. 

U kasnijoj životnoj dobi, djeca koja su odrasla u institucionalnom kontekstu imaju veću vjerovatnoću da će se suočavati s kontinuiranom isključenošću iz društva, vjerovatnije će se suočavati sa zloupotrebom alkohola i droga i vjerovatnije će doživjeti nasilje, hapšenje i zatvaranje. Dugoročni uticaj je toliko štetan da je djecu koja su bila institucionalizovana na duži vremenski period teže smjestiti u alternativni vid staranja tj. porodicu ili ih ponovo spojiti sa srodnicima.

Ključni razlozi za institucionalizaciju djece u regionu Evrope i Centralne Azije:

• Institucionalizaciju podstiču i održavaju duboko ukorijenjene društvene norme, posebno kad je riječ o djeci sa smetnjama u razvoju. Stalna stigma u vezi sa smetnjama u razvoju i invaliditetom odraz je stavova javnosti koji stoje na putu povratku djece u svoje porodice i napora da se angažuju odgovarajući hranitelji.
• Društvene norme takođe podržavaju „medicinski model“ invaliditeta širom regiona koji se fokusira na stanja i bolesti djece, a ne na njihov potencijal. Ovo dodatno ohrabruje stav da su institucije – a ne porodice – najbolja opcija za djecu sa smetnjama u razvoju. Ovo stanovište biva pojačano nedostatkom usluga u zajednici koje mogu podržati tu djecu i njihove porodice.
• Smještanje djece u institucije takođe je povezano s ekonomskom i socijalnom nejednakošću, kao i s nedostatkom socijalne zaštite koja može pomoći porodicama da ostanu zajedno, kao što su dječji dodatak i druga davanja za djecu, usluge podrške porodici u zajednici, adekvatan smještaj, inkluzivno obrazovanje i zdravstvena zaštita.
• Institucionalizacija djece – kao i prekomjerna upotreba alternativnih vidova staranja – često predstavlja oblik diskriminacije prema manjinskim grupama, kao što su romska djeca, porodice koje brinu o djeci sa smetnjama u razvoju, djeca koja su pogođena migracijama i ona koja žive u siromaštvu, za koju postoji veća vjerovatnoća da će biti odvojena od svojih roditelja ili isključena iz alternativnih vidova porodičnog staranja.
• Institucionalizacija djeteta ukazuje na nedostatak podrške roditeljima tokom najranijih mjeseci života djeteta. Što je dijete mlađe prilikom izdvajanja iz porodice, veća je potencijalna šteta.

UNICEF-ov cilj 
Do 2030. godine − nijedno dijete na institucionalnom staranju u Evropi i Centralnoj Aziji.

UNICEF radi širom regiona Evrope i Centralne Azije kako bi spriječio razdvajanje porodica, okončao institucionalizaciju djece i održao porodice na okupu još od ranih 1990-ih. Radili smo na izmještanju djece iz velikih rezidencijalnih institucija i na njihovom ponovnom ujedinjenju s porodicama ili integraciji u sistem porodičnog staranja.

Danas podržavamo nacionalne napore za okončanje institucionalizacije djece, širom ovog regiona, do 2030. godine. Podržavamo razvoj kvalitetnih i efikasnih sistema za brigu o djeci koji omogućavaju da porodice ostanu na okupu kad god je to moguće, te zagovaramo reforme koje preusmjeravaju fokus s velikih rezidencijalnih ustanova na porodične i alternativne opcije u zajednici. Radimo na osiguranju da reforme budu inkluzivne i da najranjivija i najteže dostupna djeca ne budu isključena iz reformi koje unaprjeđuju brigu o djeci. 

UNICEF-ov rad za djecu

OKVIR 1

Veliki iskorak ka deinstitucionalizaciji u Moldaviji

U Moldaviji, UNICEF-ova podrška za uspješno zatvaranje svih rezidencijalnih škola za djecu sa smetnjama u razvoju predstavlja dokaz da se takve škole mogu zamijeniti inkluzivnim obrazovanjem, uslugama podrške porodicama i alternativnim porodičnim staranjem, kad god politička volja biva praćena konkretnim djelima. 

UNICEF blisko sarađuje s vladama, lokalnim organizacijama i porodicama u pet prioritetnih oblasti kako bi pomogao djeci da ostanu sa svojim porodicama i doprinio pozitivnom i trajnom uticaju na njihove živote i budućnost. U svakoj od ovih oblasti, i kroz cijeli naš rad, cilj nam je da osiguramo da djeca imaju pravo glasa u donošenju odluka koje se odnose na njih. Djeci i mladima koji su iskusili različite oblike staranja pružamo mogućnost da podijele svoja mišljenja i rješenja.

1. Radimo na razvoju zakonom propisanih usluga podrške porodici kako bismo spriječili nepotrebno odvajanje djece od njihovih porodica i spriječili da djeca bivaju upućivana na druge vidove staranja.
2. Radimo na tome da alternativno staranje bude zasnovano na porodičnoj brizi ili obliku staranja koji mu je najsličniji. Ovo uključuje sprečavanje razdvajanja braće i sestara i povećanje podrške hraniteljstvu i starateljstvu.
3. Radimo na tome da osiguramo da najbolji interesi svakog djeteta budu ispunjeni tako što ćemo poboljšati zaštitu djece koja su već upućena na staranje kako bismo ih zaštitili od nasilja, zanemarivanja i zlostavljanja, te nastojimo da ih vratimo svojim porodicama, ili da pronađemo druga odgovarajuća, bezbjedna i trajna porodična rješenja.
4. Podržavamo zemlje da osmisle i implementiraju kvalitetne i efikasne reforme sistema staranja o djeci, uključujući pružanje tehničkih smjernica vladama za usklađivanje nacionalnih zakona i politika s međunarodnim obavezama kako bi djeca ostala sa svojim porodicama gdje je to moguće. S vladama radimo i na planiranju zatvaranja rezidencijalnih institucija i odgovarajućeg povećanja inkluzivne socijalne zaštite i usluga porodičnog staranja koje dosežu i do najugroženije djece i njihovih porodica. Pomažemo vladama da mobilišu sredstva za pokrivanje troškova premještanja djece iz institucionalne u porodične vidove staranja. To uključuje povećanje broja kvalifikovanih socijalnih radnika, proširenje usluga kao što su dnevni boravak i centri, obuku hranitelja i uspostavljanje čitavog spektra odgovarajućeg alternativnog staranja.
5. Istrajavamo u našem zalaganju za deinstitucionalizaciju i reformu sistema staranja o djeci, podižući svijest kreatora politika i javnosti o prednostima održavanja porodice na okupu i hitnoj potrebi da prioritet bude staranje u porodici. 

Praktična podrška usmjerena na porodicu u Tadžikistanu

UNICEF i njegovi partneri u Tadžikistanu rade na tome da pomognu djeci da odrastaju u porodičnom okruženju, a ne u ustanovama. Centar za podršku porodici i djeci u gradu Istaravšan, na primjer, koji je otvorio predsjednik Tadžikistana 2021. godine, jedan je od brojnih „domova za bebe“ u zemlji koji su, uz podršku UNICEF-a, pretvoreni u tzv. centre orijentisane na porodicu. Usluge koje nude ovi centri uključuju:

• usluge rane intervencije i rehabilitacije za djecu sa smetnjama u razvoju i njihove roditelje,
• dnevni boravak za djecu dok su roditelji na poslu,
• „petodnevnu brigu“ za roditelje djece koja se nalaze u teškim životnim situacijama,
• usluge „predaha“ ili „odmora“ za roditelje djece sa smetnjama u razvoju,
• jedinice za majku i dijete, za majke koje se suočavaju s krizom, uključujući i majke koje su rodile dijete sa smetnjama i koje bi, u nedostatku takve podrške, mogle smatrati da nemaju izbora osim da smjeste svoje dijete u ustanove,
• multidisciplinarne timove profesionalaca koji mogu povezati djecu i staratelje s drugim uslugama.

Glavni cilj je da se osigura da svako dijete bude integrisano u svoju biološku porodicu, ili, kada to nije izvodljivo, smjestiti dijete u alternativni oblik porodičnog staranja. Tokom prve godine rada četiri centra za podršku porodici i djeci pružila su podršku za 359 porodica, a 373 djece (uključujući 322 djeteta sa smetnjama u razvoju) prebačeno je iz rezidencijalnog staranja.

Partnerstvo između UNICEF-a i Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite stanovništva uključivalo je pružanje onlajn podrške roditeljima i drugim starateljima kako bi im se pomoglo da izgrade svoje vještine i kako bi se spriječio smještaj djece u rezidencijalne ustanove. Ukupno 928 djece, uključujući djecu sa smetnjama u razvoju, dobilo je onlajn podršku u prvoj godini inicijative, kao što su informacije o tome kako spriječiti kovid-19, pravnu podršku neophodnu za pristup zdravstvenim i socijalnim uslugama i psihosocijalnu podršku.

Od smještaja u ustanove do usluga u zajednici u Bugarskoj

Bugarska je ostvarila impresivan napredak u smanjenju institucionalizacije djece, uz podršku UNICEF-a i Evropske unije (EU). Oko 7.500 djece živjelo je u rezidencijalnim ustanovama 2010. godine. Danas, u preostala četiri doma za malu djecu boravi 200 mališana, što je ogroman pomak imajući u vidu da je prije reforme brige o djeci u zemlji bilo 168 velikih ustanova. Broj socijalnih usluga za djecu i porodice se utrostručio, sa 241 u 2010. na 725 u 2023. godini.

Bugarska je za podršku uslugama u zajednici i deinstitucionalizaciji iskoristila kombinaciju sredstava EU i UNICEF-a. Ukupno 100 miliona eura iz Evropskog socijalnog fonda, Fonda za regionalni razvoj i Evropskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj i tri miliona eura od UNICEF-a iskorišćeni su za pokrivanje tranzicionih troškova transformacije sistema brige o djeci u zemlji i podrške implementaciji reforme. 

Poziv na akciju

Sada je potreban drugi talas reformi. U zemljama u kojima je reforma sistema staranja o djeci već smanjila stopu institucionalizaciju djece vrijeme je za još snažniju usredsređenost na očuvanje porodice ili, gdje to nije moguće, na alternativne vidove staranja zasnovanog na porodičnoj brizi. U drugim zemljama, gdje su takve reforme zaustavljene ili nazaduju, prioritet ostaje okončanje smještaja djece u velike ustanove.

Očuvanje porodica na okupu prilika je za izgradnju socijalnih usluga koje zadovoljavaju potrebe ranjive djece i njihovih porodica. To je takođe i pomak ka pristupima zasnovanim na empatiji i dosezanju do najugroženijih. I to je jasan znak podrške vlade najranjivijoj djeci i njihovim porodicama.

UNICEF je vodeća međunarodna organizacija u regionu po ovom pitanju, sa višedecenijskim iskustvom i iskustvom davanja podrške učinkovitim reformama. S pravim resursima možemo nastaviti da ubrzavamo reforme koje održavaju porodice na okupu, zalažući se kod kreatora politike i javnosti za bolju zaštitu djece i osiguravanje najboljih standarda brige o djeci u sistemu brige u cijelom regionu.