Napomena autorke i kontekst:
Ovaj blog govori o privatnosti i bezbjednosti mladih na internetu, kao i o tome kako algoritmi, često neprimjetno, utiču na naš svakodnevni život. Ukazuje na razliku između onoga što mladi misle da znaju o digitalnoj bezbjednosti i načina na koji to znanje primjenjuju u praksi. Takođe, naglašava važnost kvalitetnijeg obrazovanja o digitalnoj pismenosti i veće podrške mladima.
Jedne večeri razgovarala sam s drugaricom o patikama koje su mi se dopale. Nijesam ih tražila na internetu, niti sam bilo gdje ukucala naziv njihovog brenda. Samo sam ih pomenula u razgovoru. Nekoliko minuta kasnije, na ekranu telefona pojavila mi se reklama za gotovo iste patike. Zaledila sam se. U tom trenutku imala sam osjećaj kao da je moj telefon sve vrijeme prisluškivao naš razgovor.
Iako je lako pomisliti da nas telefoni zaista prisluškuju, objašnjenje je mnogo logičnije, ali i uznemirujuće. Nije bilo riječ o prisluškivanju, već o algoritmima koji predviđaju naše ponašanje. Iako nijesam tražila baš te patike, iza sebe sam već ostavila brojne digitalne tragove. Pregledala sam modne i sportske aplikacije, posjećivala određene internet prodavnice, dijelila svoju lokaciju ili sam, na osnovu svojih interesovanja i drugih karakteristika, jednostavno svrstana u određenu grupu korisnika. Algoritmi veoma uspješno povezuju sve te informacije kako bi predvidjeli šta bi nas sljedeće moglo zainteresovati.
Tada sam shvatila nešto što mi nije bilo prijatno: privatnost ne gubimo odjednom. Odričemo je se postepeno, jednim brzopletim klikom, jednom dozvolom, jednim pritiskom na dugme „Prihvati“. Kao i većina mladih, svakodnevno koristim tehnologiju da učim, razgovaram s prijateljima, gledam video-snimke i otkrivam nove stvari. Ali do te večeri rijetko sam se pitala šta sve aplikacije, zauzvrat, saznaju o meni.
Svaka pretraga, podijeljena lokacija, fotografija i poruka postaju dio jedne veće slike – našeg digitalnog profila. Pojedinačni podaci mogu djelovati bezazleno, ali kada se povežu, mogu otkriti iznenađujuće mnogo o nama. Na primjer, povezivanjem podataka o našem svakodnevnom kretanju s rasporedom nastave, algoritam može da zaključi u koju školu idemo, kojim putem se vraćamo kući, u koje prodavnice često svraćamo, pa čak i u koje vrijeme smo sami kod kuće. Informacije koje nam pojedinačno djeluju nevažno, kada se spoje, mogu otkriti kome vjerujemo, čega se plašimo ili kada smo najranjiviji. Tako nastaje priča o nama koju nikada nijesmo svjesno pristali da podijelimo.
Ovo nije samo moja lična zabrinutost. Podaci pokazuju da postoji ozbiljan jaz između onoga što mladi misle da znaju o digitalnoj bezbjednosti i onoga što zaista rade u praksi. Prema UNICEF-ovom izvještaju „Disrupting Harm“ za Crnu Goru, 82% djece uzrasta od 12 do 17 godina koja koriste internet kaže da zna kako da blokira neželjene iskačuće prozore, 74% navodi da zna kako da podesi privatnost, dok 73% smatra da zna kako da prijavi štetan sadržaj na internetu.
Na prvi pogled, ovi podaci djeluju ohrabrujuće. Međutim, važno je razumjeti šta nam oni zapravo govore. Ovi procenti pokazuju šta djeca kažu da znaju, ali to ne znači nužno da to znanje i primjenjuju. Naime, izvještaj pokazuje da veoma mali broj djece koja dožive štetna iskustva na internetu to zaista i prijavi. Ova razlika ukazuje na to da možda ne poznajemo digitalne alate onoliko dobro koliko mislimo ili da nam nedostaju samopouzdanje i odgovarajuća podrška da ih koristimo kada je to potrebno.
Nije dovoljno samo znati gdje se nalazi opcija za podešavanje privatnosti. Važno je razumjeti i zašto je ona potrebna. Možda znamo kako da isključimo pristup lokaciji, ali se ne zapitamo zašto neka obična igrica ili aplikacija za uređivanje fotografija uopšte traži podatke o tome gdje se nalazimo. Stalno se od nas očekuje da u nekoliko sekundi odlučimo hoćemo li dozvoliti pristup svojim podacima, praćenje aktivnosti ili korišćenje kolačića. A riječ je o odlukama koje često zbunjuju i odrasle.
Mladi ne bi smjeli da biraju između toga da budu povezani s drugima i da budu bezbjedni na internetu. Aplikacije bi trebalo jasno da objašnjavaju koje podatke prikupljaju. Škole bi trebalo da nas uče kako da se zaštitimo na internetu, jer je digitalna bezbjednost danas jedna od važnih životnih vještina. A odrasli bi trebalo da nas saslušaju kada im kažemo da nam se nešto što smo doživjeli ili vidjeli na internetu čini pogrešnim ili uznemirujućim.
I dalje svakodnevno koristim tehnologiju. I dalje preuzimam aplikacije i uhvatim sebe kako bez razmišljanja listam objave na društvenim mrežama. Ako ću biti potpuno iskrena, ne postupam uvijek ispravno. I danas mi se desi da, ne razmišljajući, kliknem na „Prihvati“, samo da bih uklonila dosadno obavještenje s ekrana.
Ali trudim se da promijenim te navike. Nastojim da zastanem prije nego što kliknem, provjerim koje dozvole dajem i zapitam se zašto je nekoj aplikaciji potreban pristup mojoj kameri, mikrofonu, kontaktima ili lokaciji.
Jer privatnost ne znači da imamo nešto da krijemo. Ona znači da imamo pravo da sami odlučimo šta ćemo podijeliti s drugima, a šta ćemo sačuvati samo za sebe.
