Napomena autora i kontekst:
Ovaj blog se bavi digitalnim tragovima koje ostavljamo na internetu i važnosti promišljenog dijeljenja sadržaja na društvenim mrežama. Ukazuje na to kako naizgled bezazleni detalji na fotografijama mogu ugroziti našu privatnost i bezbjednost, kao i na podatke koji pokazuju da mnoga djeca u Crnoj Gori još uvijek nemaju dovoljno znanja i vještina da se zaštite na internetu.
Plaža je jedno od mojih omiljenih mjesta. To je jedno od rijetkih mjesta na kojima imam osjećaj da život teče sporije. Ipak, svakog ljeta primjećujem istu stvar. Prije nego što uđu u more, uživaju u zalasku sunca ili čak popiju kafu do kraja, mnogi već posežu za telefonima. Fotografišu, snimaju, uređuju fotografije i video-snimke i gotovo ih odmah objavljuju. A istina je da i ja radim isto.
Prije nekoliko mjeseci objavio sam fotografiju iz jednog kafića, jednostavno zato što mi se dopala. Kasnije sam je ponovo pogledao i shvatio koliko sam informacija o sebi podijelio, a da o tome nijesam ni razmišljao. U pozadini se vidio naziv kafića, na ekranu mog laptopa mogao se nazreti dio dokumenta na kojem sam radio, a na šoljici kafe bilo je ispisano moje ime. Bila je to samo jedna fotografija, ali je otkrivala gdje sam bio, kada sam tamo bio, šta sam radio, pa čak i ponešto o mojim svakodnevnim navikama. Čim sam primijetio sve te detalje, odmah sam arhivirao objavu. Odlučio sam da zamaglim djelove fotografije koji otkrivaju lične informacije prije nego što je ponovo objavim. Tada sam shvatio koliko lako možemo sami da ugrozimo svoju privatnost, a da toga nijesmo ni svjesni.
To iskustvo me je navelo da se zapitam: ako sam ja mogao toliko toga da saznam iz sopstvene fotografije, šta bi tek neko drugi mogao da otkrije?
Često mislimo da se zaštita privatnosti svodi na lozinke i komplikovana bezbjednosna podešavanja. Međutim, ponekad je dovoljna samo jedna nepromišljena objava da otkrijemo mnogo više nego što smo namjeravali. Jedna fotografija može da pokaže našu tačnu lokaciju ako je označimo u trenutku objavljivanja, otkrije naziv škole na oznaci koju nosimo na jakni ili prikaže nepoznate ljude i registarske tablice automobila u pozadini. Još gore, kada objavimo fotografiju s putovanja dok smo još tamo, možemo nesvjesno svima otkriti da trenutno nema nikoga kod kuće. Takve detalje obično i ne primjećujemo jer smo previše usredsređeni na to da napravimo savršenu fotografiju.
Društvene mreže nijesu neprijatelj. Volim da ih koristim i vjerujem da su mladima pružile nevjerovatne mogućnosti da uče, povezuju se i izražavaju svoje stavove. Podstiču kreativnost, pomažu nam da otkrivamo nove ideje i omogućavaju da ostanemo u kontaktu s ljudima širom svijeta. Problem je što često zaboravljamo da nemaju svi koji gledaju naše objave dobre namjere.
Zato je digitalna pismenost jednako važna kao i samo poznavanje novih tehnologija. Moramo da razumijemo da nepromišljenim objavljivanjem sadržaja možemo ugroziti sopstvenu privatnost. Svako ko dovoljno pažljivo pregleda naše profile može da poveže informacije koje dijelimo i na osnovu njih sazna mnogo o našim svakodnevnim navikama i kretanju.
Razvoj vještačke inteligencije dodatno povećava ovaj rizik. To, naravno, ne znači da svaki alat vještačke inteligencije automatski pristupa svim našim podacima s različitih platformi i povezuje ih. Međutim, napredni algoritmi omogućavaju da se javno dostupne informacije o nama prikupljaju, upoređuju i analiziraju mnogo brže, lakše i u znatno većem obimu nego ranije.
Ovo nije samo moje mišljenje. Podaci potvrđuju da postoji ozbiljan problem kada je riječ o digitalnoj pismenosti mladih. Prema UNICEF-ovom izvještaju „Disrupting Harm“ za Crnu Goru, čak 90% djece uzrasta od 12 do 17 godina kaže da zna kako da ukloni nekoga sa svoje liste kontakata. Međutim, kada pogledamo koliko znaju o zaštiti privatnosti, slika je drugačija.
Samo 57% djece navodi da zna kako da promijeni podešavanja privatnosti, na primjer da odredi ko može da vidi njihove objave ili da ih kontaktira. Još više zabrinjava podatak da svega 57% zna kako da prijavi štetan sadržaj na društvenim mrežama, dok 70% kaže da zna da procijeni koje je fotografije njih samih i njihovih prijatelja primjereno objaviti na internetu.
Ovi podaci nas podsjećaju da bezbjednost na internetu nije nešto što nas se ne tiče. Oni pokazuju da gotovo polovina naših vršnjaka svakodnevno koristi internet, a da ne zna kako da podesi privatnost svojih profila i zaštiti se od neželjenih pogleda.
Sada, prije nego što nešto objavim, zastanem i postavim sebi jedno pitanje: dijelim li samo uspomenu ili drugima otkrivam previše o svom privatnom životu?
Ne kažem da treba da prestanemo da fotografišemo ili koristimo društvene mreže. I dalje ću dijeliti trenutke koji su mi važni. Ali sada imam jedno pravilo kojeg se uvijek pridržavam: prije svake objave zastanem i razmislim šta sve njome otkrivam.
Kada bi više mladih usvojilo ovu jednostavnu naviku, svi bismo donosili mnogo bezbjednije odluke na internetu.
Privatnost ne znači da treba da krijemo ko smo. Ona znači da imamo pravo da sami odlučimo šta želimo da zadržimo za sebe, a šta da podijelimo s drugima. Svakom objavom postavljamo granicu između privatnog i javnog. U digitalnom svijetu, ta odluka treba da bude naša.
