Napomena autorke i kontekst:
Ovaj blog se bavi odnosom između kreativnosti mladih, lične autentičnosti i sve većeg digitalnog jaza u eri vještačke inteligencije. U središtu je pitanje gdje vještačka inteligencija prestaje da bude pomoć, a počinje da preuzima ono što bi ljudi trebalo sami da radiie, uz poseban osvrt na digitalnu nejednakost i privatnost kao neka od ključnih pitanja s kojima se mladi danas suočavaju.
I dalje se jasno sjećam trenutka kada sam u ChatGPT ukucala jednostavan, kratak upit i gledala – napola zadivljena, napola preplašena – kako se za manje od pet sekundi na mom ekranu pojavljuje čitav, lijepo strukturiran tekst. Bio je to kreativni zadatak zbog kojeg bih inače satima gledala u praznu stranicu, napisala jednu rečenicu, obrisala je i iznova se pitala da li ono što pišem uopšte zvuči kao ja. U tom trenutku, dok sam gledala u osvijetljeni ekran, imala sam osjećaj kao da sam odjednom dobila digitalnu supermoć.
Zovem se Anja. Imam 16 godina, dolazim iz Crne Gore i već dvije godine imam privilegiju da budem mlada reporterka UNICEF-a. Otkad znam za sebe, kreativnost mi je bila oslonac. Bilo da pišem kratku priču, crtam portrete ugljenom u svom bloku, pokušavam da objektivom uhvatim savršenu svjetlost zalaska sunca nad Bokom Kotorskom ili montiram video, kreativno izražavanje za mene nije samo hobi – ono je važan i nezamjenjiv dio onoga što jesam.
Kao mlada reporterka, brzo sam naučila da je prava kreativnost često haotičan i iscrpljujući proces. Najbolje ideje rijetko dođu gotove iz prvog pokušaja. Više ni ne znam koliko sam puta iznova pisala čitave tekstove, ponovo snimala scene jer svjetlo nije bilo kako treba ili bacala skice i počinjala ispočetka. Koliko god to ponekad bilo frustrirajuće, svaka greška me je nečemu naučila. Kada bih u neki projekat uložila stvaran fizički i emotivni trud i konačno ga završila, osjećala bih dubok ponos koji ništa nije moglo da zamijeni. Bio je to moj trud.
Zato me je, kada su alati generativne vještačke inteligencije postali masovno popularni, sve to prirodno fasciniralo. Kao i mnogi moji vršnjaci, počela sam da ih koristim sve više. Prema istraživanju Disrupting Harm u Crnoj Gori, vještačka inteligencija već je postala dio svakodnevice mladih: koristi je 45 odsto djece uzrasta od 12 do 14 godina i 56 odsto mladih od 15 do 17 godina. Među mladima koji je koriste, 64 odsto koristi je kao pomoć pri izradi domaćih zadataka, 51 odsto za pronalaženje informacija, 33 odsto za prevođenje, a 32 odsto za kreiranje ili uređivanje video-sadržaja i fotografija. Ovi podaci pokazuju koliko su algoritmi već postali dio našeg svakodnevnog života.
Međutim, nagli razvoj ove tehnologije otvara i jedno važno pitanje, a to je digitalna nejednakost. Dok neki od nas imaju brz internet, pristup naprednim AI alatima i dovoljno digitalnih vještina da ih koriste bezbjedno, mnogi mladi u Crnoj Gori i širom svijeta nemaju te mogućnosti. Tako nastaje sve dublji jaz. Istovremeno, oslanjanje na globalne, centralizovane algoritme nosi rizik da izgubimo jedinstvene lokalne perspektive, kulturne nijanse i dio svoje privatnosti. Naši pojedinačni glasovi mogu se utopiti u ogromnom, ujednačenom globalnom skupu podataka. Zato nije riječ samo o tome ko ima pristup tehnologiji – već i o tome koliko kontrole zadržavamo nad sopstvenim digitalnim prostorom i granicama svoje privatnosti.
Meni je vještačka inteligencija u početku nevjerovatno olakšala život. Ali sam, polako i gotovo neprimjetno, počela da prelazim granicu. Umjesto da sama osmišljavam ideje za video-sadržaje, počela sam da tražim od vještačke inteligencije da mi napiše scenario od riječi do riječi. Umjesto da tekst napišem iz srca, prepuštala sam ChatGPT-u da osmisli strukturu i napiše pasuse. Čak sam prestala da uzimam fotoaparat u ruke i umjesto toga počela da pravim dotjerane digitalne slike pomoću Midjourney-ja. Sve je nesumnjivo bilo brže i urednije, ali meni je djelovalo potpuno prazno. Počela sam da upoređujem svoje crteže ugljenom s besprijekornim, hiperrealističnim radovima koje je generisala vještačka inteligencija i koje sam svakodnevno gledala na mrežama. Odjednom mi moji pravi, rukom nacrtani radovi više nijesu djelovali dovoljno dobro.
To što sam se stalno upoređivala s mašinom ostavilo je ozbiljne posljedice na mene. Potpuno sam izgubila volju da crtam i fotografišem. Zašto bih satima pokušavala da fotoaparatom uhvatim savršeno prirodno svjetlo kada jedan jedini upit može za nekoliko sekundi da napravi „savršenu“ sliku? Prestala sam da stvaram, paralisana osjećajem da je moj spor, ljudski trud pun mana u poređenju s vještačkom, sterilnom savršenošću na ekranu. Upravo tu digitalna nejednakost prestaje da bude apstraktan pojam i postaje nešto veoma lično: oni od nas koji se previše oslanjaju na ove alate rizikuju da izgube upravo one misaone i kreativne vještine koje nas oblikuju, dok su oni koji im nemaju pristup potpuno isključeni iz digitalne budućnosti.
Taj period kreativne praznine natjerao me je da zastanem i postavim sebi ključno pitanje: Koliko je vještačke inteligencije previše? Za mene je odgovor jasan. Granicu prelazimo onog trenutka kada vještačka inteligencija prestane da nam pomaže da razvijamo svoje ljudske potencijale i počne da ih zamjenjuje. Previše je kada utišava naš autentični glas, ugrožava privatnost pretvarajući ono što stvaramo i izražavamo u podatke za obuku i produbljuje jaz između onih koji kontrolišu tehnologiju i onih čijim životima tehnologija počinje da upravlja.
Jednog poslijepodneva odlučila sam da prekinem taj krug. Ostavila sam telefon u drugoj sobi, uzela svoj prašnjavi fotoaparat i izašla napolje. Fotografisala sam jedan običan list koji je vjetar nosio po dvorištu. Svjetlo nije bilo studijski savršeno, a ni kadar nije bio sasvim pravilan. Ali fotografija je bila potpuno moja. Uhvatila je stvaran, prolazan trenutak i iskren ljudski osjećaj koji nijedan algoritam ne može da doživi niti ponovi. Dok sam gledala tu nesavršenu fotografiju, osjetila sam iznenadnu radost i zadovoljstvo koje mi nijedna vještački stvorena slika nikada nije pružila. Shvatila sam da kreativnost nije u sterilnom savršenstvu, već u iskrenim emocijama, jedinstvenom pogledu i lijepim nesavršenostima koje unosimo u ono što stvaramo.
I dalje koristim vještačku inteligenciju, ali sam joj jasno odredila mjesto u svom životu. Ona mi je pomoćnik – korisna kada treba da prevedem tekst ili sredim neobrađene podatke – ali joj više ne dopuštam da misli, osjeća ili zamišlja umjesto mene. Svaka mlada osoba zaslužuje prostor da pokušava, griješi i kroz taj proces otkrije sopstveni, autentični glas. Tehnologija treba da nam širi horizonte i smanjuje nejednakosti, a ne da ograničava našu maštu ili nas dodatno dijeli. A ja ću nastaviti da pišem, crtam i snimam svoje video-sadržaje – ponosno prihvatajući svaku lijepu nesavršenost na tom putu.
