Napomena autorke i kontekst:
Ovaj blog razmatra načine na koje se vještačka inteligencija može zloupotrijebiti za kreiranje uvjerljivih eksplicitnih sadržaja, podsticanje ucjena na internetu i produbljivanje osjećaja stida i izolacije kod mladih. Ističe potrebu za pristupom koji je usmjeren na žrtvu, podrškom odraslih osoba od povjerenja i zajedničkom odgovornošću za zaštitu djece na internetu.
„Dobro, smiri se. Ti i ja smo jedini koji znamo da ona zapravo nije poslala te eksplicitne fotografije – napravila ih je vještačka inteligencija (AI). Uostalom, izgledaju toliko stvarno da niko neće ni primijetiti razliku...“
Tačno je 8.15 ujutro i upravo se završio prvi čas. Djevojčica protrčava pored mene školskim hodnikom, rukama skrivajući uplakano lice. Dok ostali prolaze ne obraćajući pažnju, meni je bilo jasno da nešto ozbiljno nije u redu. Kasnije je imala dovoljno povjerenja da mi ispriča kroz šta prolazi i pokazala mi prijeteće poruke koje je dobijala.
Zovem se Nikolina, imam 15 godina i mlada sam reporterka UNICEF-a u Crnoj Gori. Kroz svoju radio-emisiju Mladi to rade bolje trudim se da dam prostor pričama koje prečesto ostaju neispričane – jer svaka mlada osoba zaslužuje da bude saslušana i zaštićena.
Njena noćna mora počela je na internetu, u prostoru u kojem mnogi od nas traže bliskost i povezanost s drugima. Dopisivala se s nekim za koga je iskreno vjerovala da je njen vršnjak, ali se ispostavilo da je profil bio potpuno lažan. Osoba koja je stajala iza profila iskoristila je alate generativne vještačke inteligencije da izmijeni njene obične fotografije i napravi eksplicitne slike koje su izgledale nevjerovatno stvarno. Ubrzo su počele i prijetnje: rečeno joj je da će slike biti objavljene ako ne ispuni zahtjeve ucjenjivača.
Prestravljena i preplavljena stidom, čitavu sedmicu sama je nosila teret te tajne. Krivila je sebe što je povjerovala osobi iza profila. Nadala se da prijetnje neće biti ostvarene i bila ubijeđena da nema kome da se obrati, a da taj neko zaista razumije kroz šta prolazi. Ali jednu stvar svi moramo jasno da razumijemo: sva odgovornost i krivica pripadaju osobi koja ju je prevarila, manipulisala njome i prijetila joj.
Takvu usamljenost doživljavaju mnogi mladi u našoj zemlji. Kada se suoče s digitalnim uznemiravanjem ili povredom privatnosti, svega pet odsto djece u Crnoj Gori obrati se nekoj instituciji ili odrasloj osobi od povjerenja, dok većina, odnosno 60 odsto, kaže samo prijateljima ili ne kaže nikome.
Kada ovakvi slučajevi izađu na vidjelo, reakcije javnosti često samo dodatno prodube traumu. Ljudi mogu da okrivljuju djevojku, preispituju njene postupke ili govore o „sramoti“ porodice, umjesto da pitaju ko joj je nanio štetu i zašto je niko nije zaštitio. Svako dijete ima pravo na sigurnost i zaštitu. Sramota zbog ucjene i zlostavljanja pripada isključivo počiniocu – nikada žrtvi.
Dok sam je slušala, shvatila sam koliko je važno progovoriti, ali i znati kadase treba obratiti odrasloj osobi od povjerenja i zatražiti pomoć. Kad su naši vršnjaci u pitanju, mi ne treba da pokušavamo da budemo istraživači ili savjetnici u ozbiljnim situacijama u kojima je nečija bezbjednost ugrožena. Naša uloga je da saslušamo bez osuđivanja, da ne širimo niti dijelimo slike napravljene uz pomoć AI, kao i da ohrabrimo prijatelje da potraže stručnu pomoć ili podršku odrasle osobe kojoj vjeruju.
Ako se vi ili neko koga poznajete suočava s ucjenom na internetu, najvažnije je da zapamtite: vi nijeste krivi i nijeste ovo izazvali. Ne pristajte na zahtjeve ucjenjivača, ne šaljite novac i ne šaljite dodatne fotografije. Umjesto toga, odmah sačuvajte dokaze – napravite snimke ekrana poruka i profila, blokirajte počinioca i prijavite nalog platformi.
A prije svega, prekinite tišinu. Obratite se roditelju, školskom psihologu ili nastavniku kojem vjerujete. Bezbjedna, besplatna i povjerljiva podrška uvijek je dostupna.
Promjena počinje onog trenutka kada odlučimo da ne ćutimo. Ako stanemo jedni uz druge i progovorimo, možemo učiniti da krivica bude tamo gdje joj je mjesto i jasno poručiti da nijedna mlada osoba ne treba sama da nosi teret tuđe zlobe.
