Napomena autorke i kontekst:
Ovaj blog govori o digitalnim nejednakostima među mladima, čak i kada dijele ista interesovanja i učestvuju u zajedničkim aktivnostima, poput sporta. Ukazuje na to kako pristup tehnologiji i internetu utiče na mogućnosti mladih da ravnopravno učestvuju u različitim aktivnostima i sarađuju, naglašavajući da digitalna nejednakost predstavlja ozbiljnu prepreku njihovom povezivanju i zajedničkom radu.
Trebalo je to da bude zabavna radionica poslije našeg uobičajenog odbojkaškog treninga. Trener je želio da pripremimo kratku prezentaciju o timskom radu, kako bismo se još bolje povezale pred predstojeći turnir. Da bi zadatak bio zanimljiviji, predložio nam je da na telefonima koristimo neki od alata vještačke inteligencije koji bi nam pomogao da osmislimo ideje i pripremimo prezentaciju.
Čim je završio s objašnjenjem, gotovo sve djevojke u svlačionici posegnule su za telefonima. Odmah je počeo žamor. Saigračice su uzbuđeno razgovarale o tome kakva uputstva da zadaju vještačkoj inteligenciji, kako da naprave zanimljive slike i rasporede sadržaj po slajdovima. Ali usred sve te priče primijetila sam da jedna naša saigračica ćuti.
„Mogu li ja to sjutra da uradim?“, tiho je upitala trenera.
Iskreno, u prvi mah sam pomislila da je samo umorna od napornog treninga. Međutim, ubrzo me je povukla u stranu i povjerila mi pravi razlog. Kod kuće nije imala internet, a jedan stari telefon dijelila je s dvoje mlađe braće i sestara. Dok smo se mi smijale i koristile svoje telefone, ona je gledala u patike i razmišljala kada će uopšte moći da dobije telefon samo za sebe, makar na deset minuta.
Sve smo bile u istoj sportskoj sali, nosile iste dresove i imale isti cilj. A ipak, zbog jedne nevidljive digitalne prepreke, nijesmo sve imale jednake mogućnosti.
Zovem se Elena Temelkovska, imam 15 godina, živim u Podgorici i mlada sam reporterka UNICEF-a. Volim odbojku jer me uči da je svaka igračica važna. Vrlo brzo shvatite da tim ne može da pobijedi ako makar jedna igračica ostane po strani.
Tog dana, stojeći u svlačionici, shvatila sam da bi isto pravilo trebalo da važi i u digitalnom svijetu.
Mnogo govorimo o digitalnoj budućnosti i nevjerovatnim mogućnostima koje nam tehnologija pruža da brže učimo i budemo kreativniji. Ali ono što sam doživjela sa saigračicom pomoglo mi je da shvatim jednu jednostavnu, ali surovu istinu: digitalni napredak nije pravi napredak ako od njega nemaju koristi sva djeca. Kada je tehnologija dostupna samo onima koji mogu da je priušte, ona ne rješava probleme, već dodatno produbljuje nejednakosti.
Pristup internetu i savremenim uređajima ne bi smio da bude luksuz niti privilegija onih koji imaju više sreće. Tehnologija bi trebalo da bude most koji nas sve povezuje. Ali kakva je korist od mosta koji vodi samo do pola puta, dok neka djeca ostaju na njegovom kraju, bez mogućnosti da pređu na drugu stranu?
Na kraju smo uradile ono što bi uradio svaki pravi tim. Poslije treninga okupile smo se i pomogle našoj saigračici da završi zadatak koristeći jedan od naših telefona. Odlično se snašla, ali dok smo se vraćale kući, nijesam mogla da prestanem da razmišljam o tome. Ona je izuzetno pametna i talentovana djevojka i ne bi trebalo da zavisi od dobre volje i pomoći saigračica samo da bi imala iste mogućnosti kao i svi ostali.
Ako želimo budućnost u kojoj svaki mladi čovjek može da razvije svoje potencijale i uspije, potrebne su nam promjene koje će svima obezbijediti jednake mogućnosti. Potreban nam je pouzdan pristup internetu, dostupni digitalni uređaji i kvalitetno obrazovanje koje će nas naučiti kako da koristimo savremene tehnologije.
Svako dijete u Crnoj Gori zaslužuje jednake šanse na početku – ne samo u sportu, već i u životu.
