Napomena autorke i konteks:
Ovaj blog bavi se povezanošću mentalnog zdravlja, digitalne privatnosti i vještačke inteligencije. Ukazuje na granice između mogućnosti koje pruža tehnologija i podrške koju može pružiti čovjek, naglašavajući potrebu za unapređenjem digitalne pismenosti i većom dostupnošću usluga podrške mentalnom zdravlju mladih.
„Nijesam se obratila vještačkoj inteligenciji zato što sam mislila da je terapeut. Obratila sam se zato što mi je u tom trenutku bilo lakše nego da nekome kažem da nijesam dobro.“
Jedne večeri, poslije teškog dana u školi, otvorila sam četbot zasnovan na vještačkoj inteligenciji i počela da pišem. Pisala sam o stresu i stvarima koje nijesam znala kako da objasnim riječima. Odgovorio mi je odmah, bez osuđivanja i prekidanja. Na trenutak sam osjetila da me neko razumije. I upravo me je to uplašilo.
Odgovori su zvučali toliko prirodno da sam gotovo zaboravila da s druge strane nema osobe kojoj je zaista stalo do mene. Naravno, i prijatelji, nastavnici ili terapeuti ponekad mogu da ne prepoznaju kada neko prolazi kroz krizu. Ali postoji važna razlika – odgovornost. Ja sam zapravo razgovarala s velikim jezičkim modelom koji na osnovu naučenih obrazaca predviđa i generiše tekst. Za razliku od obučenog stručnjaka, takav sistem ne snosi odgovornost za svoje odgovore, ne može da zamijeni stručnu procjenu, ne poznaje sve okolnosti mog života, može da pogriješi i ne može neposredno da pomogne u hitnim situacijama.
Kao mlada reporterka UNICEF-a u Crnoj Gori, u početku sam koristila vještačku inteligenciju za školske obaveze. Drugari i ja smo se čak šalili sa Snapchat-ovim četbotom „My AI“. Međutim, što su njegovi odgovori više ličili na razgovor sa stvarnom osobom, to mi je bilo lakše da podijelim stvari koje bih inače zadržala za sebe. Jednom je, prije nego što sam uopšte postavila pitanje, četbot prokomentarisao kakvo je vrijeme u mom gradu. Nijesam se sjećala da sam mu rekla gdje se nalazim. Od toga sam se naježila. Ipak, nijesam pomislila da vještačka inteligencija može da mi „čita misli“. Shvatila sam nešto mnogo važnije – koliko zapravo malo pažnje obraćamo na svoju privatnost na internetu. To iskustvo me je podsjetilo koliko lako zanemarujemo dozvole koje dajemo aplikacijama, podešavanja na svojim uređajima i načine na koje digitalne platforme koriste naše podatke.
Skrivena cijena ovakvih razgovora, u kojima tražimo utjehu, može biti naša privatnost. Prema UNICEF-ovom izvještaju „Disrupting Harm“ za Crnu Goru, zabrinjavajuće veliki broj djece koja dožive uznemirujuća iskustva na internetu odlučuje da o tome nikome ne govori, često zbog stida ili straha od osude. Tu se krije još jedan, manje očigledan rizik: da svoje najličnije misli i osjećanja povjeravamo vještačkoj inteligenciji samo zato što je uvijek tu da nas sasluša.
Razumijem zašto to radimo. Psihoterapija može biti skupa, nedostupna, a odluka da potražimo stručnu pomoć može djelovati zastrašujuće. Sjećam se koliko me je sputavao strah od osude. Pitala sam se jesu li moji problemi uopšte „dovoljno ozbiljni“ i brinula šta će biti ako roditelji saznaju. Kada ne znate kako da započnete razgovor s nekim, četbot kojem možete da se obratite u bilo koje doba dana ili noći može djelovati kao jedino sigurno mjesto. Problem nije u tome što mladi donose „pogrešne“ odluke, već u tome što im je stvarna, stručna pomoć često teško dostupna.
Vještačka inteligencija može biti korisna podrška ako je koristimo pažljivo i odgovorno. Može nam pomoći da bolje razumijemo i imenujemo svoja osjećanja, predložiti provjerene vježbe disanja ili nam pomoći da pronađemo prave riječi za težak razgovor s roditeljem ili psihologom. Ali nikada ne smije zamijeniti odnos s drugim ljudima. Mašina može da ponudi riječi utjehe, ali samo čovjek može da primijeti i ono što nijesmo izgovorili, preuzme odgovornost i konkretno nam pomogne.
I dalje koristim vještačku inteligenciju, ali sada postavljam jasnije granice. Ne dijelim osjetljive lične informacije i podsjećam sebe da odgovor koji zvuči uvjerljivo ne znači da je nekome zaista stalo do mene. Zato je važno da mijenjamo odnos prema mentalnom zdravlju i razbijamo predrasude, kako se mladi ne bi stidjeli da potraže pomoć i kako bi, kada to učine, naišli na razumijevanje i podršku.
Mladima je potrebno praktično znanje o tome kako da bezbjedno koriste digitalne tehnologije. Moramo da znamo koji se naši podaci čuvaju, ko može da im pristupi, kako da izbrišemo istoriju razgovora i koje informacije nikada ne bi trebalo da dijelimo. Jednako je važno da razumijemo kako četbotovi funkcionišu – da njihovi odgovori nastaju na osnovu obrazaca u podacima, a ne iz stvarnog razumijevanja naših osjećanja. Moramo da naučimo i da prepoznamo kada je vrijeme da ostavimo telefon ili računar i potražimo podršku od druge osobe.
Vještačka inteligencija dostupna je 24 sata dnevno, sedam dana u nedjelji. Ali i stvarna pomoć mora biti jednako dostupna. Ako prolazite kroz krizu mentalnog zdravlja, najvažnije je da zaštitite sebe. Odmaknite se od ekrana i odmah se obratite odrasloj osobi kojoj vjerujete, stručnjaku za mentalno zdravlje ili hitnoj službi. Ne morate kroz sve to prolaziti sami.
Zajedno možemo da razbijamo predrasude o mentalnom zdravlju i stvaramo okruženje u kojem nijedna mlada osoba neće morati da bira između razgovora s algoritmom i podrške čovjeka kojem je zaista stalo do nje.
