Potres u Zagrebu - moja razmišljanja
Blog Alekseja Leona Gajice (13), mladog ambasadora za prava djece i mladih
Gledao sam nedavno emisiju na televiziji o potresu u Zagrebu koji se dogodio prije sad već više od pola godine. Scene koje sam vidio vratile su me točno u ono rano jutro koje nikad neću zaboraviti, kada nas je sve iz sna probudio potres. Tih nekoliko sekundi šoka i zbunjenosti ostati će mi urezane u pamćenje za cijeli život. Bilo je baš gadno. Shvatili smo brzo što trebamo napraviti i već za nekih petnaestak minuta smo bili vani na ulici, skupa sa svim ostalim ljudima iz obližnjih zgrada u mom naselju. Bilo je hladno, pa smo se morali dobro obući. Bilo je i vrijeme prvog vala COVID-19 virusa i držanja fizičke distance, što je značilo da smo to jutro na ulici nakon potresa prepoznavali naše susjede i izmjenjivali s njima riječi podrške, ali na nekom čudnom odstojanju, baš onda kad nam je svima najviše trebao kontakt i utjeha.
Čekao se daljnji razvoj događaja, uslijedio je još jedan jači potres kojeg smo doživjeli na livadi ispred zgrade i on mi se nije činio toliko strašnim. Ljudi su ulazili u aute i počeli odlaziti van grada iz straha od ponovnih udara. Većina nas iz naselja smo se autima odvezli do obližnjeg velikog parkinga, grijali smo se u autu i slušali smo vijesti. Bilo je svega i svačega – panike, informacija, ali i dezinformacija o novom potresu koji će se opet dogoditi uskoro. Vrijeme je prolazilo, razgovarali smo, mobiteli su radili, zvali smo svoje bližnje i oni su zvali nas. Polako smo se nakon nekog vremena vratili doma jer smo bili gladni i trebali smo obaviti higijenu. Bili smo zaniteželjni vidjeti u kakvom stanju su zidovi u našem stanu jer ujutro nakon prvog potresa nam to nije bila prva stvar na koju smo mislili.
I bilo je ok, pukotine, nešto žbuke sa zidova po podu, ali sve u svemu bez puno štete. Cijelo popodne gledali smo vijesti na televiziji i tek onda shvatili da je centar Zagreba jako razrušen kao i neka okolna manja mjesta koja su bila u samom epicentru potresa. Promatrali smo slike praznog osakaćenog grada u nevjerici. A onda smo čuli i vijest da je jedna mlada djevojka izgubila život... To mi je bilo grozno. Razmišljao sam mnogo o njoj kasnije i kako je strašno to što joj se dogodilo.
Došla je i prva večer nakon potresa, trebalo je ići spavati opet u onaj isti krevet u kojem me tog jutra probudilo jako podrhtavanje tla. Mnogi ljudi pa i mi, imali smo već spremljene torbe s nužnim stvarima kako bi što prije mogli napustiti stan za slučaj potrebe. Moji roditelji nisu spavali te noći, ja jesam. Nasreću, bilo je sve u redu i svakim danom od tada situacija je postajala bolja. Još i danas tlo u Zagrebu podrhtava, kažu da je to normalno i da se događa očekivano smirivanje. No, nekim ljudima je i to dosta stresno i jako se boje ponovnog jačeg udara.
U prvo vrijeme nakon potresa nikako nije bilo preporučljivo hodati po centru grada radi mogućnosti padanja cigli, dijelova dimnjaka i slično s krovova razrušenih zgrada. No, nakon nekih petneastak dana otišao sam skupa s roditeljima u kratku šetnju gradom. Hodali smo isključivo po dozvoljenim zonama, a ono što sam vidio me zapanjilo. Puno toga bilo je prikazano na televiziji, ali uživo je grad izgledao još više na koljenima. Policajci, vatrogasci, civilna zaštita i ostale službe bile su svukuda okolo čisteći i uklanjajući dimnjake i druge oštećene dijelove zgrada koji su prijetili.
Čuo sam se svojim prijateljima i razmjenjivao s njima isustva o potresu. Jedan moj školski prijatelj rekao mi je da je njegov mlađi brat prespavao potres! Blago njemu! Super! A nekima su stanovi dosta stradali pa moraju raditi popravke i farbati zidove. Naša škola je također stradala. Zgrada škole je dosta stara i na nekoliko mjesta trebalo je izvršiti popravke kako bismo mi bili sigurni u učionicama. S obzirom da smo cijelo vrijeme od proljeća do kraja školske godine imali online školu to vrijeme se iskoristilo za popravke, tako da je sad sve u redu. Ali nisu svi bili tako sretni. Čitao sam o jednoj školi dosta blizu naselja u kojem ja živim, koja je skroz razrušena i morati će se graditi iznova. Njihovi učenici su privremeno razmješteni po drugim školama, pa sad putuju i dalje nego što bi inače.
Eh, taj potres. Nikako nije ugodan i puno materijalne štete je donio i puno stresa ljudima. Meni je grozno vidjeti da netko izgubi svoj dom u roku od nekoliko sekundi i nakon toga više nema gdje živjeti. Ipak, volio bih da se ovaj stresni događaj ne zaboravi i da izvučemo neke lekcije iz njega. Da nakon svega budemo mudriji, da brinemo jedni o drugima i manje se fokusiramo na materijalne stvari.
