„Senzorna soba u Slavonskom Brodu puno nam znači!“
Ante - korak po korak do prihvaćanja i podrške
„Znači nam puno da ne moramo gubiti vrijeme na putovanje, na organizaciju prijevoza, pogotovo kod djeteta s ovakvim teškoćama kakve ima Ante. Senzorna soba ima jako puno aktivnosti koje on može iskoristiti. Puno je lakše naći ono što mu odgovara i pridobiti ga na suradnju. Tu su različite ljuljačke, svjetleći efekti, vibracije, svjetlosni podražaj i štošta, što u običnim kabinetima nemate“, ispričala nam je Marica Mikulić, mama šestogodišnjeg Ante koji živi s rijetkim Cornelia de Lange sindromom.
Ante je zaigran i veseo dječak, a tomu svakako pomaže i to što pohađa redoviti gradski vrtić u Slavonskom Brodu. Djeca su , kaže nam Marica, jako prijateljski usmjerena prema Anti. Imaju puno pitanja, a kada se na njih odgovori, sve različitosti njima postaju uobičajene. Anti prijatelji iz vrtića pomažu kad treba sjesti, svi žele s njim plesati, biraju tko će ga hraniti. Čak postoji raspored tko kada sjedi kraj Ante, jer mu to dijete onda pomaže oko hranjenja. Kao i svi pravi prijatelji pomažu jedni drugima.
„Za tako neobičnog dječaka jedan običan dječak u jednoj običnoj vrtićkoj skupini“, podijelila je s nama Marica.
U Zlatnom cekinu, gdje Ante ide na različite terapije, UNICEF je zahvaljujući podršci naših donatora osigurao edukaciju za stručne zaposlenike i opremu potrebnu za otvaranje senzorne sobe.
„Kolegica i ja dugo smo htjele na takvu edukaciju, ali nije bilo novčanih sredstava. Onda je došao UNICEF. Edukacija je bila sjajno koncipirana, radne terapeutkinje su došle čak iz Amerike i na sva smo pitanja dobile odgovore. Pravi rezultati mogu se dobiti kroz edukaciju koja je znanstveno utemeljena i to se vidi u radu s djecom. Uz to, ovaj prostor je poticajan. Ranije smo radili u malim skučenim kabinetima, ovdje djeca rado dolaze, a mi vodimo terapiju kroz igru i stvarno vidimo uspjeh kod djece“, kazala nam je radna terapeutkinja Antonela Skorupski, a njezina kolegica Marija Jelić je dodala:
„Mi smo ranije prepoznavale teškoće iz područja senzorike, ali nismo imale potrebnu edukaciju i prostor. Zahvalni smo i sretni što ovu vrstu terapije sada možemo ponuditi u Zlatnom cekinu.“
Kabineti za senzornu integraciju (senzorne sobe) su prostori u kojima djeca mogu kroz igru i različite aktivnosti učiti kako bolje razumjeti i kontrolirati osjete iz svog tijela i okoline. U njima se nalaze raznoliki predmeti i oprema poput svjetala, ljuljački, zvukova, vibracija i mekanih površina koje pomažu djeci s teškoćama.
„U ovo kratko vrijeme preko stotinu djece je išlo na senzornu terapiju. Puno se koristi prostor senzorne sobe i taj prostor nam je pravo blago. Mogu samo reći hvala UNICEF-u na ovom važnom daru“, rekao nam je fra Ilija Jerković, ravnatelj Zlatnog cekina.
Marica naglašava koliko je važan savjetodavni rad terapeuta s roditeljima koji uvijek imaju puno pitanja pa tako i ona:
„Oni su educirani za svoj rad, a ja imam volje i trudim se maksimalno da to dvoje spojimo i napravimo zajedno ono što je potrebno Anti.“
A uz podršku obitelji i terapeuta, za Antu i drugu djecu s teškoćama, važna je i podrška i prihvaćanje cijele zajednice. Prihvaćanje ide kroz upoznavanje, a tu je Ante jako aktivan u svom vrtiću.
„Sad već stotinjak djece iz vrtića poznaje Antu. Znaju da postoje djeca koja su malo drugačija, ali su i dalje djeca, da se malo drugačije igraju i da mogu biti prijatelji. Danas, sutra će to postati odrasli ljudi koji su imali prilike susresti se s invaliditetom i koji će biti otvoreniji, imati razvijeniju empatiju. Nadam se da će naše iskustvo pomoći drugima“, kazala nam je Antina mama Marica.
I dok Antini prvi fizički koraci tek dolaze, sa svojih šest godina on je potaknuo val promjena koji vodi naše društvo prema važnom cilju - zajednici u kojoj će prihvaćanje i empatija biti temelj. Ante je već krenuo tim putem.
