Dokle zatvarati oči pred vršnjačkim nasiljem?!

Mnoga djeca, i to često ona koja su dobri đaci i uspješni u nečemu ili koja su stidljivija, emotivnija, trpe nasilje u školi.

Nađa Lalović, 15, mlada reporterka - volonterka UNICEF-a
Nađa Lalović, 15, mlada reporterka - volonterka UNICEF-a
UNICEF Crna Gora / Duško Miljanić / 2018

08 Avgust 2019

Kažu da je najljepše vrijeme školsko doba, ali, da li je to sa svima slučaj? Često mi drug Nikola pominje svoje prijatelje iz škole, međutim, nikad s osmijehom...

- Kao sto znaš, odličan sam đak, možda je to nekome problem

Posmatram svog dugogodišnjeg prijatelja i ne znam kako da ga posavjetujem. Rijetko simpatičan, sad već više mladić nego dječak.  Neobično lijepe i produhovljene crte lica, s prodornim braon očima koje uvijek zrače posebnom energijom. Ono, kad pomislim na genijalca, on mi je na pameti…

- Nikad im se nisam dopadao, makar ne većini. Godinama sviram gitaru, i jedne prilike, znaš već, kada sam je donio u školu zbog priredbe, iščupali su mi žice. Koncert, naravno, nije održan.

Dok smo pili čaj u omiljenom kafiću u kraju, vidjela sam da jedva zadržava suze.

- Zašto me ne vole? Šta to pogrešno radim? Eto, Maja se zaljubila u mene, konačno sam uspio da je osvojim. Čujem da često pred drugaricama pohvali i teme o kojima razgovaramo, to što volim muziku i sviram gitaru, kao i moj drugačiji stil oblačenja. Baš sam srećan zbog toga. Ali, znaš, nastao je problem, jer se ona sviđa i jednom od ovih mangupa iz škole. A posljedice toga i sama možeš da primijetiš… postao sam žrtva nasilja, i psihičkog i fizičkog.

Okrenuo je glavu i uslijedio je šok. Vidjela sam par konaca na lijevoj strani lica.

- Vidiš, ispada da sam kriv i zato što me neko voli i zato što nekoga volim. Ne znam šta više da uradim, a da me prihvate. Vjerovatno ćeš me pitati šta je škola imala da kaže na ovo? Pa ništa, naravno… baš ništa. Dobili su kao neke opomene, međutim, one njima ništa ne znače, a kao da su tu stali i uprava škole i njihovi roditelji, koji su upoznati s cijelom pričom…

Tokom našeg razgovora osjećala sam i nemir i bijes, što sam skoro bespomoćna da riješim Nikolin problem. Nisam ga sažaljevala, ali mi je bilo žao kroz šta prolazi.

I nije on jedini. Mnoga djeca, i to često ona koja su dobri đaci i uspješni u nečemu ili koja su stidljivija, emotivnija, trpe nasilje u školi. Nekad zato i što dolaze iz siromašnih porodica trpe podsmijeh od onih koji  imaju i previše, pa postaju obijesni…

Nikola nastavlja:

- Dobio sam stipendiju, u ponedjeljak idem u Pariz, gdje ću nastaviti svoje školovanje u, nadam se, boljem okruženju. Znaš, nekako vjerujem da sam se rodio na pogrešnom mjestu i da me uspjeh i prava prijateljstva tek čekaju…

Kada sam završila razgovor s Nikolom, dugo sam razmišljala o problemu nasilja − i o žrtvama i o nasilnicima. I oni su ti koje sam sažaljevala! Mora da su veoma nesrećni i nesigurni, čim im je potrebna žrtva nad kojom moraju da iskale svoje nezadovoljstvo…

Nažalost, čini mi se da živimo u društvu u kojem se pravi kvaliteti i uspjeh često ne cijene. Nekad je ljubomora samo okidač za nasilje. Nekad jedno nasilje prouzrokuje drugo nasilje.

Ali šta je s odraslima?! Kad misle da se uključe? Kad misle da čuju glas žrtava, koje se povlače jer nemaju nigdje dovoljno zaštite?

Moj drug Nikola otišao je u Francusku. Pitam se koliko djece nema mogućnosti da se skloni od nasilja… bilo da se dešava u školi, u porodici, u društvu.

Prema UNICEF-ovom istraživanju iz 2016, svako deseto dijete uzrasta 9−17 godina kaže da se u prethodnoj godini neko makar jednom prema njemu ponašao na uvrjedljiv ili ružan način. Taj neko je najčešće drugo dijete. Iako se puno priča o nasilju na internetu, većina djece i mladih u Crnoj Gori kaže da je ovakva ponašanja najčešće doživljela u direktnom kontaktu licem u lice.

Zaustavimo nasilje.

To je odgovornost svih nas.