"Težim glavnoj životnoj pobjedi, pobjedi nad predrasudama, pobjedi nad padovima."
Životna priča paraolimpijke Jelene Vuković
- Dostupni jezici:
- Hrvatski
- English
Rođena sam nakon trinaest sati muke moje majke Mirne, liječničkom greškom obilježena sam kao dijete s invaliditetom. Nosim natkoljenu protezu, danas imam šenaest dijagnoza, neke su nastale kao posljedica prvotnog stanja, a neke zaslugama sporta i prometne nesreće. Ljubav prema sportu naslijedila sam od majke odbojkašice i oca Branimira, rukometaša.
Prohodala sam tek sa tri godine kada su mi napravili prvu protezu, a sitni detalji koji su mi se urezali u svijest prate me cijeli život. Iščekivanje majke, ispijanje čaja svaki dan, zbog kojega se i danas kad ga vidim ne osjećam najbolje.
"Mala sam, ali shvaćam da nešto nije kao kod drugih, druga djeca hodaju, a mene uglavnom nose..
Druga djeca po kući hodaju, a ja uglavnom pužem ili me opet nose.
Nešto ne štima..."
"Kada sam dobila prvu protezicu, kreću prvi koraci, učim hodati, postajem jednaka drugoj djeci, i to postaje jako "cool" ne nose me, ne pužem...hodam
A onda pokušavam potrčat, mogu i to... Tada shvaćam da sam ista kao i druga djeca i u mojoj glavi više ne postoje barijere, penjem se, padam, trčim, padam i tako redom, ali mogu, mogu sve što želim i nikada ne odustajem."
Bio je to početak naše avanture s protezama, zbog kojih smo posjećivali ortopedskog tehničara svaki tjedan kako bi mi popravio ili napravio novu protezu koju bi uspjela razbiti u parku, slomiti skokom s drveta ili igrajući nogomet u parku.
Nedavno mi je majka ispričala da me već s tri godine puštala do trgovine, prateći me skrivena iza stabla u strahu da ne bi pala, a tako izgrađujući moje samopouzdanje na čemu sam neizmjerno zahvalna.
Muke sa školom počele su pri upisu 1981., majka se odmah morala usprotiviti zahtjevu da me upišu u specijalnu školu samo zbog mojih proteza. Ispunila sam bezbroj psiho testova i nacrtala mnoštvo kućica da bih dokazala kako usprkos protezi imam i mozak. Zahvaljujući tome, saznalo se da sam iznadprosječno inteligentna i morali su me primiti u redovnu školu. Polazak u moj prvi razred u Puli, s učiteljicom Marizom koja kaže da su neke sijede vlasi došle s mojim padovima i skokovima sa stabla i 32 divnih ljudi koji su me naučili da nisam drugačija već jednaka. Oni su me branili od zločeste djece koja bi se rugala različitom hodu i obilježili taj bezbrižan dio mog života.
Liječnički pregled i doktorica Snježana Bilić, koja me nikada nije htjela osloboditi nastave tjelesnog odgoja, jedan su od faktora mog bavljenja sportom. Nekima nevjerojatno, ali većinu vremena u osnovnoj školi provodila sam na igralištu s košarkaškom loptom.
"I tako kada već sve mogu, odlazim na svoju prvu utrku 1981 godine, ponosno je otrčim i tako kreće moja borba kroz život , uvijek sportski u težnji ka pobjedi, pobjedi nad predrasudama, pobjedi nad padovima ...glavnoj životnoj pobjedi."
U Hrvatskoj čak 7 od 8 najmlađe djece s teškoćama ne prima podršku koja im je potrebna kako bi se razvijala i gradila bolju budućnost.
No Vi to možete promijeniti! Pomozite djeci s teškoćama osigurati terapije, stručnu pomoć i opremu.
