Senada živi život punim plućima

Senada je zaposlena na puno radno vrijeme, proputovala je dobar dio svijeta zahvaljujući poslu u kojem zastupa prava osoba s invaliditetom i taekwondou u kojem je iznimno uspješna.

Njezino djetinjstvo nije slutilo na takav rasplet događaja. Rođena je u Tuzli, u Bosni i Hercegovini, a djetinjstvo, ali i dio odraslog života, Senada je kao osoba s različitim teškoćama, provela u institucijama gdje je završila i osnovnu i srednju školu. Nakon mature, nekoliko godina provela je i na Hvaru, kamo su se njezini roditelji u međuvremenu preselili, no kako suživot nije funkcionirao, ubrzo je ponovno živjela u instituciji, ovaj put u Oborovu gdje je provela sedam godina.

„Uspjela sam se tada izboriti da prijeđem u Udrugu za promicanje inkluzije koja pruža podršku u stanovanju osobama s intelektualnim teškoćama u stambenim zajednicama. U stambenoj zajednici sam živjela pet godina, pomogli su mi i u pronalasku posla, a zatim su mi rekli da misle da bih se ja mogla osamostaliti“, ispričala nam je Senada i dodala da je oko samostalnog života imala mnogo dvojbi, no ipak se odlučila za taj, kako kaže, velik izazov.

Već devet godina živi samostalno, a kada zatreba pomoć i podršku, ima svoj krug prijatelja na koji se može osloniti. Već 13 godina radi puno radno vrijeme u Udruzi za samozastupanje i bori se za prava osoba s invaliditetom u Hrvatskoj, ali i izvan nje. Govorila je o važnosti prava osoba s invaliditetom u Ujedinjenim narodima u New Yorku i po čitavoj Europi.

Srećom, kaže, jer nekada je bila jako zatvorena, teško se otvarala prema drugim ljudima, bojala se da je ne povrijede. Posljedica je to, kaže nam, odrastanja u domovima za djecu.

„Djetinjstvo sam provela u domu za djecu koja su bila kao ja, imala su različite teškoće. Nije bilo inkluzije. Kad je dijete s teškoćama uključeno u redovan vrtić i školu, iz toga uči i ono i djeca oko njega. Djeca se tako uče prihvaćanju različitosti, solidarnosti, empatiji, nije im kasnije u životu neugodno pristupiti nekoj osobi s invaliditetom ili obrnuto. Trebalo mi je 15 godina života što u stambenoj zajednici i što samostalnog života da se uspijem otvoriti. Morala sam u svojim tridesetima ponovno graditi sebe kao osobu da bih mogla ići naprijed“, podijelila je s nama Senada.  

Posljednje četiri godine, Senada se počela baviti sportom, prvo kao vidom rekreacije, no ubrzo je postalo "ozbiljno". Uz podršku trenera Danijela i trenerice Maje, Senada trenira taekwondo u grupi za odrasle osobe s invaliditetom. Treninzi su tri puta tjedno, a uoči  natjecanja trenira svakodnevno. Sve to uz puno radno vrijeme. Rezultati nisu izostali pa posljednjih godina osvaja medalje na državnoj, europskoj i svjetskoj razini.

Senada tu ne staje! Posljednjih godinu dana preuzela je dio administracije u udruzi što joj se jako svidjelo pa sada planira upisati edukaciju osnove administracije i dodatno se obrazovati u tom smjeru.

Podrška je, kaže nam, ključna za svako dijete, mladu osobu s teškoćama i odrasle osobe s invaliditetom.

„Kad su se događali izazovi, uvijek se našla neka dobra osoba koja bi me podržala i pomogla mi. Socijalni radnik, asistenti, zaposlenici Udruge za promicanje inkluzije, kolege iz Udruge za samozastupanje, treneri, svi koji su u meni vidjeli potencijal i potaknuli me da idem naprijed kao osoba, dali mi vjetar u krila, poticaj da budem ono što želim biti, da doprinosim društvu svojim radom. Kad imate podršku, kad imate dobre ljude oko sebe, bez obzira kakve teškoće imali, može se živjeti ispunjenim životom“, kaže nam Senada i dodaje da bi da nije bilo te podrške, vjerojatno još uvijek živjela u instituciji.

Ovako je njezina životna priča postala čak i dio knjige o inspirativnim ženama s invaliditetom, izdanoj u Španjolskoj, a u kojoj Senada dijeli stranice s Fridom Kahlo.

I upravo zato, kao društvo se trebamo pobrinuti da svako dijete dobije priliku razvijati svoje mogućnosti, otkrivati svoje talente, živjeti život punim plućima!