Samo se srcem dobro vidi

Iz njihova se doma uvijek čuje dječji smijeh. Prije nekoliko godina Aneta i Jan primili su poziv centra za socijalnu skrb s prijedlogom da udome troje djece.

„Kad smo vidjeli svoja tri dječaka u domu za djecu, bila je to ljubav na prvi pogled. Sada ne možemo zamisliti život bez njih. Žao mi je samo što se i ranije nismo odlučili postati udomitelji”, kazala nam je Aneta.

Od tog trenutka trojica dječaka koje su udomili postali su cijeli njihov svijet. Naravno, oko tri djeteta mnogo je posla.

„Mnogo je posla oko tri djeteta, ali sva ta sreća upravo je ono što smo željeli. Oni su zdravi, oni su sretni, a  mi s njima”, kazala nam je Aneta.

Početak je, naravno, bio izazovan.

„Kada smo pet dana nakon što su dječaci došli u naš dom prvi put prespavali cijelu noć, moja je žena ustala i probudila me. Pitala me jesam li ustajao tu noć. Kad sam rekao da nisam, brzo smo otišli u njihovu sobu vidjeti je li sve u redu”, dodaje Jan.

Sada su prava uigrana ekipa. Preko dana su dječaci u vrtiću, a dan im je ispunjen − igraju nogomet, a vikendima idu u školu poljskog jezika jer je Aneta podrijetlom iz Poljske.

Čak i sada, nakon nekoliko godina, Aneti i Janu iznimno je teško prisjećati se mališana koje su susretali u domu za djecu.

Aneta i Jan često se sjete dječaka i djevojčica koji su i dalje u dječjim domovima. Njih, kažu nam, nikada neće zaboraviti.

„Kad se uđe u dom, djeca od tri četiri godine… Oni, kad vide da netko dolazi, kažu – daj uzmi me…” prisjeća se Jan, kojem je još uvijek veoma teško govoriti o toj temi.

„Djeca koja odrastaju u institucijama bolno su svjesna svoje situacije”, kaže Aneta i nastavlja: „Djeca iz drugih soba dolazila bi i pitala nas − ako uzimate troje, zašto nećete uzeti i mene, ja ću biti četvrti, nema razlike. Ja ću vam pomoći oko njih. Ili − zašto uzimate njih, a ne uzimate mene? Ta djeca jednostavno stoje na vratima i čekaju roditelje.”