„Nedostaju mi moji prijatelji razbacani po različitim zemljama.“
Kako UNICEF u Splitu pruža psihosocijalnu podršku djeci izbjegloj iz Ukrajine
- Dostupni jezici:
- Hrvatski
- English
"Moj plan je postati olimpijski pobjednik i onda biti trener džuda“, kazao nam je Iliia kojeg smo upoznali u Splitu gdje je stigao prije nekoliko mjeseci kako bi u Hrvatskoj pronašao sigurnost nakon što je njegovoj domovini počeo rat. Iliia nam kaže i da redovito pohađa nastavu na daljinu iz Ukrajine: „Nikada ne propuštam nastavu i trudim se imati dobre ocjene.“
Ovi mladi sportaši iz Džudo kluba Dnjipro osim što vrijedno treniraju, druže se sa svojim prijateljima, pohađaju nastavu, uče i hrvatski jezik. O djeci brinu njihovi treneri koji su napravili dnevni raspored aktivnosti kako bi osigurali da djeca imaju rutinu koja će im pomoći da se osjećaju sigurno u trenucima koji ni za odrasle, a osobito za djecu i mlade nisu laki.
„Kad smo odlazili, rekao sam djeci da sam im sada tata, mama, baka, djed i ako ima bilo što, da sam tu za njih i da mi se obrate za pomoć. Oni se svakodnevno putem video poziva čuju sa svojim roditeljima. Zahvalni sam na toploj dobrodošlici u Splitu, zaista smo zadovoljni sa svime. Džudo klub iz Solina pomogao nam je donacijom tatamija, a hotel nam je osigurao prostor gdje smo ih postavili tako da djeca svaki dan redovito treniraju, a u slobodnom vremenu idemo na kupanje. Dani su nam ispunjeni što je važno za svako dijete. "
Iliia nam kaže da mu se Split jako sviđa, a osobito priroda, svježi zrak i čisto more. S time se slaže i Mariia (14) koja dodaje da se ovdje osjeća sigurno i ne čuje sirene. To je uz podršku i zdravlje, smatra, najvažnije u odrastanju svakog djeteta. Njihovi treneri i sport sada imaju još važniju ulogu u životu ove djece.
„U mojoj obitelji džudo je obiteljski sport. Od malena sam gledala svoju braću kako treniraju i džudo mi se uvukao pod kožu. Za mene je džudo smisao života“, priča nam Mariia, ma Iliia dodaje: „Ja treniram džudo sedam godina i jako ga volim jer je lijep i zabavan sport.“
Djeci o odraslima koji o njima brinu UNICEF osigurava psihosocijalnu podršku.
„Oni se dobro snalaze iako im nije lako nositi se s ovom situacijom. Treneri zaista lijepo brinu o djeci i važna su im podrška. Ovdje me odmah dočekala lista djece koja bi željela razgovarati sa psihologom što smatram pozitivnim jer su potražili pomoć i znaju da smo tu za njih, da im pružimo podršku.“
To da imaju na raspolaganju psihologa nisu očekivali, kaže nam trener Radion: „To je nešto novo za nas, djeca odlaze i razgovaraju sa psihologinjama, drago nam je da nam je to omogućeno.“
Djeca brinu o članovima svojih obitelji koji su ostali u Ukrajini, Mariia nam kaže da je brine i to što je mnogo propustila kada je riječ o obrazovanju. Nastava na daljinu, osobito u ratnim uvjetima ne može nadoknaditi nastavu uživo u miru. Nedostaju joj obitelj i prijatelji:
„Moji su dobro, čujemo se svaki dan. Ne pričaju mi mnogo o tome kakvo je tamo stanje jer ne žele da se brinem i budem tužna. Nedostajemo si. Nedostaju mi i prijatelji koji su sada razbacani po različitim zemljama.“
Unatoč teškoj situaciji i ratu zbog kojeg su ova djeca morala napustiti svoje domove i sada su odvojena od svojih najmilijih, ne nedostaje snova o svijetloj budućnosti:
„Puno je ideja i puno planova. Možda bih bila kozmetičarka. S druge strane, želim ići na više obrazovanje pa možda postati liječnica“, kaže nam Mariia, a Iliia nema dvojbi. San mu je vrijedno trenirati, postati olimpijski pobjednik i trenirati djecu Džudo.
